Omjer procjene je metoda procjene uspješnosti upravitelja investicijskog fonda. Ne mjeri samo koliko je visok prinos postigao, već to stavlja u kontekst koliko su ulaganja bila rizična. To znači da se visok omjer procjene često uzima kao znak vještine, a ne sreće.
Potreba za omjerom procjene nastala je zbog ograničenja jednostavnog gledanja na sirove brojke ulaganja upravitelja fonda. Netko tko postigne vrlo visok prinos možda je jednostavno riskirao i imao sreće, a isti upravitelj fonda može se srušiti i izgorjeti u budućnosti. Iako prošli rezultati nisu jamstvo budućih rezultata, pametni ulagači će htjeti dobiti bolju predodžbu o tome koliko je bio vješt upravitelj fonda u prošlosti. Način na koji se omjerom procjene nastoji uhvatiti u koštac s ovim problemom je uzeti u obzir koliko su mjerodavna tržišta bila nestabilna, a time i koliki je potencijal da upravitelj fonda ostvari profit jednostavnim nagađanjem.
Za izračunavanje omjera procjene, alfa fonda se dijeli s nesustavnim rizikom fondova u koje su uložili. Izračunavanje alfa je kompliciran proces. Njegova tehnička definicija je presjek linije sigurnosne karakteristike, koja predstavlja grafikon usporedbe rizika imovine s rizikom relevantnog tržišta. Lakše je razumjeti alfu gledajući što ona zapravo predstavlja.
Alfa uzima u obzir kolika je bila fluktuacija u cijeni određene imovine i kako se to uspoređuje s fluktuacijom na temeljnom tržištu. Ideja je da je imovina koja je u većoj mjeri oscilirala u vrijednosti rizičnija i stoga podložnija sreći, a ne vještini. Sama alfa je brojka koja pokazuje povrat imovine nakon prilagodbe za ovaj usporedni rizik.
Nesustavni rizik, inače poznat kao nesustavni rizik, mjeri kolika je fluktuacija imovine koju je izabrao upravitelj fonda, u usporedbi s fluktuacijom cijelog tržišta. Nesustavni rizik stoga pokriva pitanja koja se odnose na te specifične dionice, a ne na ukupna kretanja na tržištu. Teorija je da se nesustavni rizik može smanjiti diverzifikacijom ili ulaganjem u širi raspon tvrtki.
Stvaranje omjera procjene pomoću ove dvije mjere stoga ima dvije svrhe. Prvo, ima za cilj otkriti koliko je uspjeh upravitelja fonda bio u skladu s vještinom, a ne sreći. Drugo, dodaje se činjenica da s dovoljnom diverzifikacijom, sreća postaje manje važna, a inherentna vještina upravitelja fonda postaje istaknutija.