Omjeri solventnosti jedan su od nekoliko alata koji se koriste za mjerenje sposobnosti poduzeća da podmiri svoje dugoročne financijske obveze. U osnovi, ovaj proces zahtijeva određivanje ukupnog prihoda koji je generirala tvrtka, izuzev svih dugovanih poreza i bilo koje vrste nenovčanih troškova amortizacije. Ta se brojka zatim uspoređuje s ukupnim iznosom dugoročnih dužničkih obveza koje tvrtka trenutno ima. Ulagači i zajmodavci često pomno promatraju omjer solventnosti kao sredstvo za procjenu kreditnog rejtinga poduzeća i procjenu trenutačno prisutne razine rizika neispunjenja obveza.
Postoje određena različita mišljenja o tome što čini prihvatljiv ili dobar omjer solventnosti. To je zato što će se profitne marže razlikovati od jedne industrije do druge. Profitna marža koja se smatra izvrsnom u jednoj industriji može se smatrati vrlo lošom u drugoj. Budući da je neto prihod od prodaje glavni čimbenik u određivanju omjera, potrebno je prilagoditi ocjenu ishoda kako bi bila u skladu sa standardima koji se primjenjuju na danu industriju.
U prosjeku, koeficijent solventnosti veći od 20% smatra se jakim znakom da je tvrtka financijski zdrava i vrlo je vjerojatno da će ispuniti sve dugoročne dužničke obveze. Ako omjer padne ispod tog postotka, to je pokazatelj da postoji dodatni rizik ili sporih plaćanja ili potpunog neplaćanja dijela tih dugova. Kako se omjer solventnosti s vremenom smanjuje, to je pokazatelj da je poduzeće u nekoj vrsti financijske nevolje i da se ne smatra dobrim kreditnim rizikom.
Iako je izračun omjera solventnosti jedan važan korak u procjeni potencijala za neizvršenje obaveza i mogući bankrot u nekoj budućoj točki, oslanjanje isključivo na ovaj omjer općenito se ne preporučuje. Kad i koliko god je to moguće, zajmodavci i ulagači trebali bi pomno pogledati račun dobiti i gubitka i druge financijske zapise poslovanja. Pregled prošlih rezultata u smislu ispunjavanja obveza također je ključni čimbenik. Ovisno o vrsti industrije i specifičnim proizvodima koje tvrtka proizvodi, ključna je i potreba za projiciranjem budućih trendova u pogledu potražnje za tim proizvodima. Iako se linija proizvoda danas može brzo prodavati i zarađivati značajnu dobit, predviđeni pomak u tehnologiji unutar te industrije mogao bi učiniti neke od tih proizvoda zastarjelima, ozbiljno utječući na sposobnost poduzeća da otplati svoje kratkoročne i dugoročne dugove.