Operativni sustav glavnog računala je mrežna softverska infrastruktura koja omogućuje glavnom računalu pokretanje programa, povezivanje povezanih strojeva i obradu složenih numeričkih zadataka i zadataka vođenih podacima. Sva računala koriste neku vrstu osnovnog operativnog sustava (OS), što im omogućuje organiziranje datoteka i izvršavanje naredbi. Najveća razlika između jednostavnog OS-a s jednim računalom i operacijskog sustava glavnog računala je gdje se svaki nalazi. Jednostavno rečeno, mainframe sustav radi na glavnom računalu, koje se obično smatra svojevrsnim “sjedištem” ili poslužiteljem računalne mreže. Većina velikih mreža i infrastruktura ima mainframe, gdje se podaci sigurnosno kopiraju, a sustavi su široko organizirani. U ranim danima računalstva, sva su računala bila mainframe, a većina je bila vrlo glomazna za korištenje i rad. Stvari su došle daleko, ali još uvijek postoji važna uloga ovih većih operativnih sustava kada je u pitanju podrška svim makinacijama modernog tehnološkog krajolika.
Osnove operacijskog sustava
Baš kao što su tipkovnica i miš sučelje između računala i korisnika, operativni sustav je sučelje između računala i softvera na kojem se pokreće. Operativni sustav djeluje poput prometnog policajca koji gura i povlači podatke u i iz memorije, registre, ulazne i izlazne uređaje i procesor. Najlakši način da razmišljate o glavnom operativnom sustavu jednostavno je kao operacijskom sustavu na glavnom računalu, moćnom uređaju koji uglavnom koriste vlade i tvrtke za obradu velikih količina informacija i podršku velikom broju korisnika.
Poreklo i razvoj
U 1950-ima, prije stolnih računala i mnogo prije prijenosnih računala, svo se računanje obavljalo na mainframe računalima. Ova su računala mogla zauzeti cijelu sobu i većina nije bila moćna, barem ne prema modernim standardima. Obično su radili manje od jednog od današnjih prijenosnih računala. Zapravo, najranija računala bila su dizajnirana za obavljanje samo jednog posla ili pokretanja jednog programa.
Kako su računalni programi postajali sve kompliciraniji, a računalni hardver u skladu s tim postajao jeftiniji, postalo je učinkovitije izrađivati računala koja mogu izvoditi više od jedne vrste programa odjednom. Da bi to omogućili, računalni inženjeri morali su razviti način na koji se računalo može prilagoditi novom i drugačijem programu. U skladu s tim se razvio i glavni OS.
Rani primjeri
Jedna od najranijih funkcija sustava bilo je čitanje bušenih kartica, koje su u osnovi bile vrlo rane verzije disketa i čitljivih CD-ova. Na tim prvim računalima, ne samo da nije bilo miša, nije bilo ni tipkovnice. Sav ulaz u računalo dolazio je od kartica s probušenim rupama u određenim uzorcima. Položaj rupa određivao je podatke koji su se prenosili i prenosili. OS je pročitao svaku karticu i preveo je u binarne podatke koje je računalo razumjelo i moglo koristiti za izvršavanje određenih specifičnih funkcija.
Ova stara metoda računalnog unosa dobar je primjer onoga što operativni sustav radi. Ako računalni program traži niz brojeva, na primjer, nije zapravo važno odakle ti brojevi dolaze. Binarni podaci mogu dolaziti iz bušenih kartica, tipkovnice, internetske skripte ili softvera za prepoznavanje glasa. Operativni sustav uzima broj s uređaja za unos i predaje ga programu, koji ga zatim koristi prema potrebi.
Moderni uslužni program
Kroz ove rane dane funkcionalnosti operativnog sustava prvi su se pojavili aspekti modernog računalstva. Koncepti kao što su skupna obrada, višezadaćnost, spremanje u međuspremnik i spooliranje – svi ključni elementi kako računala rade danas – prvi su put predstavljeni u glavnim operativnim sustavima 1950-ih, iako očito u mnogo jednostavnijim oblicima. Tehničari su izgradili ove rane ideje kako bi omogućili sve, od daljinskog prijenosa podataka do internetske veze pametnog telefona.