Što je opisivanje govora?

Svatko voli dobru priču, bilo da se čuje na koljenima bake i djeda koji prede dobru pređu, nađe se na stranicama knjige ili se vidi na pozornici ili u filmu. Da bi bile privlačne, sve priče moraju sadržavati elemente drame. Ponekad su dramatični trenuci rezultat onoga što se događa između likova, a ponekad proizlaze iz toga kako lik nešto kaže. Kada pripovjedač, pisac ili dramaturg kaže čitatelju ili glumcu kako je nešto rečeno, taj autor koristi opisni govor.

Glagoli se mogu podijeliti u dvije kategorije. Neki glagoli su isključivo funkcionalni. Obavještavaju slušatelja o tome što se radi. Glagoli poput “hodati” i “rekao” nude informacije, ali ne više. Ako par hoda po parku, koristi se nogama za kretanje. Ako joj nešto kaže, koristi se svojim ustima i glasom da govori.

Drugi glagoli nude mnogo više podteksta u obliku načina ili kvalitete radnje. Možda je par iz prethodnog odlomka šetao parkom; sada je jasno da odvajaju svoje vrijeme da uživaju jedni u drugima. Ako joj promrmlja, može se pretpostaviti da su to riječi privrženosti. Kada pisac koristi opisujući govor, koristi se ova druga kategorija glagola.

Likovi u pričama i predstavama imaju puno toga za reći, ali jednostavno im pustiti da kažu te stvari brzo postaje dosadno. Priča koja povezuje razgovor koristeći “rekao je” i “ona je rekla” previše puta izgleda ravno i nezanimljivo. Pisac se suočava s dodatnim problemom ako je to jedini način na koji se razgovori prenose. Čitatelji kojima postane dosadno ili odlaze iz priče ili tumače način na koji likovi govore, a ta tumačenja možda nisu ono što je autor namjeravao.

To znači da većina pisaca koristi opisivanje govora kako bi zabavljali čitatelje, ali i kako bi ih informirali o tome kako lik nešto kaže. Općenito, ovo nisu iste vrste glagola koje ljudi koriste u razgovorima u stvarnom svijetu. Iako bi lik u priči mogao zarežati, dahtati, gušiti se ili zavijati, rijetko je da ljudi uključuju te riječi u razgovor osim ako i oni slušatelju ne pričaju priču o nečemu što se dogodilo.

Opisivanje govora često stvara vizualne slike. Čitatelj je lako zamisliti lik koji se podsmjehuje, podsmjehuje ili bijesno gleda, čime se poboljšava iskustvo čitanja. Glumac kojeg dramaturški scenarij upućuje da moli, zahtijeva ili cvili odmah zna kako se te riječi trebaju izgovoriti jer je autorova upotreba opisivanja govora to jasno pokazala.