Recesije i depresije u gospodarstvu obično se definiraju padovima bruto domaćeg proizvoda (BDP). Laički rečeno, BDP je ukupan iznos novca uložen ili potrošen od strane pojedinaca, poduzeća i vlade na rad, robu i usluge unutar određene godine. U recesiji se taj iznos smanjuje za manje od 10%, a u depresiji za 10% ili više tijekom najmanje godinu dana. Postoje brojni načini na koje se zemlja može oporaviti od njih, a jedan pojam koji se može povezati s oporavkom, posebno od recesije, je oporavak bez posla.
Ono što se događa u oporavku bez posla je da se BDP vraća u normalno stanje, ali to čini bez otvaranja novih radnih mjesta ili vraćanja ljudi koji su izgubili posao na posao. Drugim riječima, do oporavka općenito dolazi jer poduzeća i država mogu trošiti i ulagati više novca, dok pojedinci, osobito oni koji su bez posla, ne. Neki od načina na koje se tvrtke mogu oporaviti i početi zarađivati više novca uključuju automatizaciju dijela svoje radne snage ili njezino angažiranje izvana, tako da mogu proizvesti isti iznos za manje. To im daje veću mogućnost da troše i ulažu te da povećaju proizvodnju proizvoda, a da ne moraju ljudima vraćati posao.
Kada vremena postanu vrlo teška, kao u depresijama, možda će biti nemoguće stvoriti oporavak bez posla. Čak i uz povećanje poslovne potrošnje i državne potrošnje, gospodarstvo i dalje ovisi o svojim građanima koji će izvršiti dio svoje potrošnje i ulaganja. Ako se izgubi dovoljno radnih mjesta i radnici ne mogu pronaći nove poslove, njihova se potrošačka moć uvelike smanjuje, a nedostatak potrošačke moći može otežati porast BDP-a na prihvatljivu razinu, bez obzira na to što vlade ili poduzeća iz privatnog sektora troše. Štoviše, posao smanjenja broja radnih mjesta od strane privatnog sektora radi povećanja BDP-a može uzrokovati dugoročne probleme za nezaposlene radnike.
Na papiru se može činiti da se gospodarstvo “oporavilo”, ali za pojedince koji ne mogu raditi ili koji mogu pronaći samo posao koji im plaća daleko manje novca nego prije, ovaj oblik oporavka nije od velike pomoći. U konačnici, to bi moglo izazvati još oštriji pad BDP-a, osim ako ne postoji način da se ljudi vrate na radna mjesta. Ekonomska kriza u SAD-u kasnih 2000-ih djelomično je posljedica oporavka nezaposlenosti nakon prethodnih malih padova BDP-a.
Bez poslova postoji manji broj vlasnika kuća koji bi plaćali poreze, što osigurava rad kreditnih institucija i financira državnu potrošnju. Također smanjuje potražnju za mnogim proizvedenim stvarima, jer ljudi bez posla moraju nužno smanjiti svoju potrošnju. Neki smatraju da recesiju i depresiju treba suditi ne samo oporavkom BDP-a nego i povratkom na prijašnje brojke zaposlenosti, kakve su postojale prije početka recesije ili depresije. Analitičari mogu tvrditi da oporavak nezaposlenosti nije pravi oporavak i da je svaki rast BDP-a iluzija ekonomske dobrobiti zemlje: nešto što na papiru izgleda dobro, ali mnoge ljude ostavlja u lošim ekonomskim okolnostima.