Opsesivni poremećaj osobnosti točnije se naziva opsesivno-kompulzivni poremećaj osobnosti (OCPD). Ovo stanje se razlikuje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OCD). Glavna razlika je nedostatak ritualnog ponašanja kod osobe s opsesivnim poremećajem osobnosti, iako se gomilanje, koje može biti značajka OCPD-a, može ritualizirati. Općenito, OCPD se obično opisuje kao ekstremni perfekcionizam, gdje su ljudi opsjednuti da rade stvari na jedan ispravan način i jako su uznemireni kada se bilo što učini na način koji ne smatra prikladnim. Ova opsesija može dovesti do depresije, mentalne tjeskobe i neodlučnosti, a također šteti sposobnosti osobe da komunicira u društvu s drugima jer sklonost prosuđivanju drugih na temelju krutih osobnih standarda postoji u svakom trenutku.
Osobe koje pate od opsesivnog poremećaja osobnosti žive u svijetu koji se temelji na pravilima koje su sami stvorili. “Točna” definicija za činjenje bilo koje stvari je nefleksibilna, a u slučajevima kada se mora učiniti nova stvar, može postojati izuzetna tjeskoba oko toga kako to učiniti. Novi zadaci mogu ostati nedovršeni ili uzrokovati da netko s OCPD-om opsesivno razmišlja o najboljem načinu da ih izvrši. Cijeli cilj je uspostaviti osjećaj reda, a taj red nadjačava mogućnost fleksibilnosti u pogledu toga kako drugi rade stvari. Dijete roditelja s OCPD-om vjerojatno će to strašno patiti; stavljanje predmeta u hladnjak na pogrešnu policu minimalno bi moglo dovesti do predavanja. Svatko u vezi – uključujući terapeute – s osobom s opsesivnim poremećajem osobnosti vjerojatno će teško zadovoljiti standarde te osobe.
Neki simptomi OCPD-a, iako se mogu razlikovati među pojedincima, uključuju opsjednutost redom, crno-bijelo razmišljanje i perfekcionizam. Moral, etika ili vrijednosti često su kruto konstruirani. Stvari poput posla ili kućanskih poslova važnije su od obiteljskih ili drugih međusobnih odnosa. Neki ljudi s OCPD-om također gomilaju ili su potpuno orijentirani na detalje o svom poslu ili svim odlukama. U odsutnosti ili gubitku kontrole, osoba s opsesivnim poremećajem osobnosti lako postaje uznemirena i tjeskobna, a uznemireni odgovor često se temelji na ljutnji.
Uzroci OCPD-a nisu jasno utvrđeni. Ponekad roditelj s ovim stanjem predisponira da ga imaju i djeca. Važno je istaknuti da je dosta ljudi s ovom bolešću imalo dobre roditelje i podršku, a uzročne bi mogle biti i druge stvari poput traume ili nepoznatih genetskih čimbenika.
Liječenje je jasnije definirano i može biti dugo i rigorozno. Tipično liječenje je terapija razgovorom koja koristi barem neke elemente bihevioralne terapije. Bihevioralna terapija usmjerena je na smanjenje negativnih ponašanja, dok bi psihodinamska terapija mogla zaokružiti proces.
Općenito, cilj je smanjiti opsesivno ponašanje i pomoći osobi da pronađe načine da s vremenom postane manje rigidna, dok istovremeno smanjuje emocionalnu nelagodu zbog veće fleksibilnosti. To zahtijeva značajnu predanost klijenta. Uspostavljanje povjerenja između terapeuta i klijenta posebno je teško jer terapeut neće uvijek zadovoljiti perfekcionističke standarde OCPD klijenta, što bi moglo naglo prekinuti terapiju, ako se ne riješi na odgovarajući način.