Optička interferometrija je korištenje interakcije između dva ili više valova energije za prikupljanje informacija. Oni ili dolaze iz istog izvora ili su slične frekvencije, a smetnje koje nastaju unutar mjernog instrumenta pružaju važne podatke o njihovom ponašanju i karakteristikama izvora. Eksperimenti s ovom tehnikom datiraju iz ranih 1800-ih, što je odigralo ključnu ulogu u razvoju teorija o prirodi svemira. Znanstvenici mogu primijeniti optičku interferometriju na niz zadataka mjerenja i kalibracije.
U jednostavnom primjeru optičke interferometrije, astronom može odabrati mjerenje istog točkastog izvora, poput zvijezde, s dva teleskopa. Svaki teleskop prikuplja svjetlost od zvijezde i dovodi je u interferometar, koji kombinira informacije. Astronom može zabilježiti varijacije na slikama i prikupiti informacije o lokaciji, veličini i sastavu zvijezde. Ova opažanja mogu omogućiti astronomu da utvrdi približava li se zvijezda ili povlači, te da prati njezino kretanje kroz svemir.
Riječ “optički” u naslovu može dovesti u zabludu, jer može stvoriti dojam da optička interferometrija uključuje rad s vidljivim svjetlom. Zapravo, energija u nevidljivim valnim duljinama također se može prikupiti uz korištenje specijaliziranih optičkih uređaja. To može uključivati radio valove, koji se naširoko koriste u astronomiji za prikupljanje podataka o iznimno udaljenim objektima. Istraživači mogu raditi s energijom iz izvora interesa ili mogu generirati energiju pomoću alata poput lasera za mjerenje i kalibraciju opreme.
Brojni dijelovi opreme mogu se kombinirati, poput niza radioteleskopa, u radu optičke interferometrije. Kako se valne duljine kombiniraju i smetnje se razvijaju, promatrači mogu otkriti informacije na rubovima podataka koji mogu pružiti uvid u prirodu promatranih izvora. Ovaj proces može biti koristan za sve, od izuzetno preciznih mjerenja pojava na Zemlji do testiranja teorija o sastavu udaljenih zvijezda.
Neki rani eksperimenti s astronomskom optičkom interferometrijom ilustrirali su da su prethodne teorije o sastavu svemira bile netočne. Mnogi su stoljećima vjerovali da je tvar poznata kao “eter” prisutna u atmosferi i da služi kao provodnik za zvuk i svjetlost. U 1800-im, opažanja provedena uz pomoć optičke interferometrije probušila su neke rupe u teoriji, a 1900-ih je znanost naglo napredovala kako bi potpuno razgradila teoriju i zamijenila je drugim modelima za objašnjenje svemira.