Optička kamuflaža je hipotetski tip aktivne kamuflaže trenutno tek u vrlo primitivnoj fazi razvoja. Ideja je relativno jednostavna: stvoriti iluziju nevidljivosti prekrivanjem objekta nečim što projicira scenu izravno iza tog objekta.
Iako je optički pojam koji se tehnički odnosi na sve oblike svjetlosti, većina predloženih oblika optičke kamuflaže pružila bi nevidljivost samo u vidljivom dijelu spektra. Primjeri prototipa i predloženi dizajni optičkih kamuflažnih uređaja sežu barem do kasnih osamdesetih, a koncept se počeo pojavljivati u fikciji krajem devedesetih.
Najintrigantnije prototipove optičke kamuflaže do sada je stvorio Tachi Lab na Sveučilištu u Tokiju, pod nadzorom profesora Susumu Tachija, Masahiko Inami i Naokija Kawakamija. Njihov prototip koristi vanjsku kameru smještenu iza skrivenog objekta kako bi snimio scenu, koju zatim prenosi na računalo za obradu slike. Računalo unosi sliku u vanjski projektor koji projicira sliku na osobu koja nosi poseban retroreflektirajući kaput. To može dovesti do različitih rezultata ovisno o kvaliteti kamere, projektora i kaputa, ali krajem devedesetih stvorene su uvjerljive iluzije. Nedostatak je velika količina potrebnog vanjskog hardvera, uz činjenicu da je iluzija uvjerljiva samo kada se gleda iz određenog kuta.
Stvaranje potpune optičke kamuflaže u cijelom spektru vidljive svjetlosti zahtijevalo bi kaput ili odijelo prekriveno sićušnim kamerama i projektorima, programirano za prikupljanje vizualnih podataka iz mnoštva različitih kutova i projiciranje prikupljenih slika prema van u jednako velikom broju različitih smjerova kako bi se dobilo iluzija nevidljivosti iz svih kutova. Za površinu podložnu savijanju poput fleksibilnog odijela, bila bi potrebna ogromna količina računalne snage i ugrađenih senzora za kontinuirano projiciranje ispravnih slika u svim smjerovima. To bi gotovo sigurno zahtijevalo sofisticiranu nanotehnologiju, budući da naša računala, projektori i kamere još nisu dovoljno minijaturizirani da zadovolje te uvjete.
Iako bi gore opisano odijelo pružilo uvjerljivu iluziju golim okom ljudskog promatrača, bili bi potrebni sofisticiraniji strojevi za stvaranje savršenih iluzija u drugim elektromagnetskim pojasevima, kao što je infracrveni pojas. Sofisticirani softver za praćenje ciljeva mogao bi osigurati da je većina računalne snage usredotočena na projiciranje lažnih slika u onim smjerovima u kojima su promatrači najvjerojatnije prisutni, stvarajući najrealističniju moguću iluziju.
Stvaranje istinski realistične optičke iluzije vjerojatno bi zahtijevalo optiku faznog niza, koja bi projicirala svjetlost određene amplitude i faze i stoga pružala još veću razinu nevidljivosti. Možda ćemo zaključiti da je optička kamuflaža najkorisnija u svemirskom okruženju, gdje je bilo koja pozadina općenito manje složena od zemaljskih pozadina i stoga je lakša za snimanje, obradu i projektiranje.