Optička veza je uređaj koji šalje podatke između dvije točke slanjem svjetlosti kroz optičko vlakno, koje vodi svjetlo do drugog kraja veze. Svaka optička veza sadrži samo optičko vlakno, odašiljač i prijemnik. Neke veze također imaju pojačala na vlaknu između odašiljača i prijemnika za održavanje snage na dužim vezama. Optičke veze iznimno su važne u modernoj komunikacijskoj tehnologiji i koriste se za aplikacije kao što su telefoni, internetske veze i kabelska televizija.
Optička vlakna se mogu koristiti za komunikaciju jer su relativno fleksibilni materijali koji se mogu koristiti kao valovodi, vodeći smjer elektromagnetskih valova dok putuju kroz vlakno. Vlakno ima dva dijela, vanjsku oblogu i unutarnju jezgru. Jezgra je dizajnirana tako da ima veći indeks loma od omotača, što znači da svjetlost u jezgri putuje sporije. Kada svjetlost udari u granicu između medija kroz koji prolazi i drugog medija s nižim indeksom loma, ta će se svjetlost u potpunosti reflektirati od granice ako udari pod dovoljno visokim kutom u fenomenu koji se naziva totalna unutarnja refleksija. Potpuno okružujući jezgru materijalom s nižim indeksom loma, svjetlost se može ograničiti na jezgru dok putuje duljinom vlakna, minimizirajući slabljenje signala.
Optička vlakna se obično sastoje od silicij-dioksida (silicijevog dioksida ili SiO2) stakla. Ponekad se koriste i druge vrste stakla, kao što su fluoridna i fosfatna stakla, a neka su vlakna izrađena od kristalnih tvari kao što je korund. Jezgra i omotač su dopirani malim količinama drugih tvari kako bi se povećao ili smanjio njihov indeks loma tako da će se svjetlost koja putuje kroz vlakno zadržati u jezgri.
Odašiljač u optičkoj vezi obično je dioda koja emituje svjetlost ili laserska dioda, od kojih obje proizvode svjetlost provodeći električnu energiju kroz poluvodič. Ova svjetlost se zatim pušta u vlakno pod kutom koji će uzrokovati potpunu unutarnju refleksiju u jezgri. Informacije su kodirane u svjetlu kroz varijacije u njegovom intenzitetu, fazi ili polarizaciji. Na drugom kraju optičke veze nalazi se fotodetektor, uređaj koji detektira svjetlost i koji djeluje kao prijemnik. Najčešće korišteni tip fotodetektora u tu svrhu je fotodioda, koja koristi poluvodič za pretvaranje dolaznog svjetla u električne signale.
Optičke veze bitan su dio modernih komunikacija i naširoko se koriste zbog svoje male težine, malog gubitka signala i otpornosti na elektromagnetske smetnje koje mogu poremetiti električne kabele. Njihov kapacitet je ogroman, a jedna optička veza može imati stotine tisuća kanala za telefonske veze. Oni su skuplji za izradu i održavanje od električne veze i stoga se prvenstveno koriste za prijenos signala za veliki broj telefonskih i internetskih veza na velike udaljenosti, a električni prijenos se koristi za većinu kraćih veza. To se u nekim područjima počinje mijenjati, međutim, s porastom potražnje za internetskom širinom, što dovodi do stvaranja internetskih usluga visoke propusnosti temeljenih na optičkim vezama koje idu sve do doma ili ureda korisnika.