Što je organizacijsko građansko ponašanje?

Organizacijsko građansko ponašanje (OCB) diskrecijska je aktivnost zaposlenika koja nije izričito dio opisa posla i koja teži promicanju organizacije. Ovo ponašanje također nije dio službenog sustava nagrada i naknada. Pojam je prvi definirao Dennis Orgon 1988. Po prirodi to nije temeljito definiran koncept, iako je zaposlenika koji utjelovljuje kvalitete OCB-a često lako prepoznati.

Iako zaposlenik koji sudjeluje u OCB-u možda neće biti posebno prepoznat za te radnje, takvo će ponašanje često biti neizravno nagrađeno. To je dijelom zato što zaposlenici koji prakticiraju OCB imaju tendenciju da budu predani svom poslu i cjelokupnom zdravlju organizacije. Također su često vješti u ključnim funkcijama svojih poslova, što može dovesti do formalnog priznanja koje uključuje neizgovoreno cijenjenje za OCB.

Neke zajedničke osobine uočene u organizacijskom građanskom ponašanju uključuju dobro sportsko ponašanje, aktivno sudjelovanje u svim profesionalnim i društvenim aktivnostima tvrtke te opće prihvaćanje pravila i kulture organizacije. Zaposlenik koji prakticira OCB obično će biti iznimno jak timski igrač koji održava dobru volju među suradnicima i održava raspoloženje drugih.

Još jedan jak element OCB-a je osobna inicijativa. Radnik s dobrim OCB-om često će moći preuzeti kontrolu nad situacijom s malo smjera. Ova vrsta zaposlenika obično ima urođeno razumijevanje onoga što treba učiniti kako bi se promicali organizacijski ciljevi. Zaposlenici koji prakticiraju OCB također su jaki ambasadori brenda tvrtke.

Iako je organizacijsko građansko ponašanje po svojoj prirodi udaljeno od službenih funkcija organizacije, ono ne ostaje posve nezapaženo. Neke tvrtke pokušale su definirati ovu vrstu predanosti zaposlenika, barem na individualnoj osnovi, kako bi zaposlenik bio prepoznat i potaknut. Neki osporavaju valjanost koncepta OCB-a zbog ovakvih organizacijskih napora.

Neki ljudi koji su skeptični prema konceptu ponašanja organizacijskog građanstva također su tvrdili da poslovi više nemaju strukturu koja bi dopuštala ovaj fenomen. Argument je da, iako je većina pozicija nekada bila dobro definirana, sada su često savitljivija. Stoga je nedvojbeno teže razlikovati radnje koje su dio posla i one koje nadilaze ono što se od zaposlenika očekuje.