Izraz “čulna memorija” koristi se na dva vrlo različita načina. Prvi način uključuje interakciju osjetila i pamćenja, te načine na koje određeni osjetilni podražaji mogu pokrenuti sjećanja. Ljudi također mogu evocirati koncept osjetilnog pamćenja u kontekstu glumačke tehnike poznate kao afektivno pamćenje, u kojoj glumci pokušavaju upotrijebiti svoja osjetila kako bi se postavili u način razmišljanja svojih likova.
Istraživači koji rade s pamćenjem naučili su da pet osjetila mogu igrati vrlo značajnu ulogu u procesu stvaranja, pohranjivanja i vraćanja sjećanja. Osobito je miris vrlo dočaravajući, jer se olfaktorna žarulja nalazi tik uz dio mozga koji se bavi pohranom memorije, tako da ljudi imaju tendenciju stvarati jake veze između mirisa i određenih uspomena. Mnogi ljudi imaju jake asocijacije na veliki broj mirisa, u rasponu od “kuće moje bake” do “onog stvarno dobrog obroka”, a miris se ponekad koristi u marketingu kako bi se prisjetili takvih uspomena i potaknuli ljude da kupuju stvari.
Osjetila dodira, sluha, vida i okusa također mogu igrati ulogu u osjetilnom pamćenju, iako ta osjetila nisu tako izravno uključena kao osjetilo mirisa. Ako na trenutak zatvorite oči, možda ćete moći vizualizirati unutrašnjost svoje kuhinje, prisjetiti se kakav je osjećaj maziti životinju, dočarati okus komadića voća ili se prisjetiti određenog akorda u omiljenoj pjesmi. U tim se slučajevima senzacionalno iskustvo pohranjuje u umu zajedno s sjećanjem na događaj.
U području teorije glume, ljudi koriste “čulno pamćenje” kako bi razgovarali o prisjećanju na sjećanja koja se mogu upotrijebiti za potpunije naseljavanje lika na pozornici. Na primjer, kada glumac želi doći u raspoloženje za tužnu scenu, on ili ona može upotrijebiti osjetilno pamćenje da rekonstruira pogreb ili drugi tužni događaj. Umjesto da se samo ponaša tužan, glumac je na trenutak tužan jer se sjeća zvuka kiše po kišobranima, osjećaja ugruška zemlje i mirisa ljiljana oko groba.
Afektivno pamćenje je kontroverzna tehnika. Nekoliko glumačkih tehnika i metoda oslanja se na osjetilno pamćenje za poboljšanje glumačkih vještina, a zagovornici ovih glumačkih škola tvrde da je njihova gluma stvarnija i uvjerljivija kada iskoriste osjetilno pamćenje. Drugi ljudi vjeruju da je koncept u najboljem slučaju sumnjiv i da ga ljudi obično koriste kao štaku na pozornici, umjesto da usavršavaju svoje vještine na druge načine.