Osjetljivost na inzulin je izraz koji se koristi za opisivanje ljudi kojima je potrebna relativno normalna ili niska razina inzulina za obradu glukoze. Ljudima s inzulinskom rezistencijom, s druge strane, treba puno inzulina za obradu glukoze, a to dovodi do zdravstvenih problema. Nekoliko dijagnostičkih testova može se koristiti kako bi se utvrdilo koliko je netko osjetljiv na inzulin, a ti se testovi mogu naručiti ako medicinski stručnjak posumnja da pacijent ima poteškoća s metabolizmom glukoze.
Gušterača je odgovorna za lučenje inzulina. Inzulin pokreće tkiva u tijelu da apsorbiraju glukozu iz krvi, snižavajući razinu šećera u krvi tako da će ostati relativno stabilna. Ova tkiva mogu pohraniti glukozu u obliku glikogena. Kod nekoga tko je osjetljiv na inzulin, inzulin radi kako treba; kada su tkiva osjetljiva na inzulin poput jetre i mišića izložena hormonu, oni reagiraju apsorbirajući glukozu.
Kod nekoga s inzulinskom rezistencijom potrebne su velike količine inzulina za postizanje istog učinka. Jedan jednostavan način za određivanje osjetljivosti ili njezinog nedostatka je uzimanje krvi za mjerenje razine inzulina u krvi. Ako su neuobičajeno visoki, to znači da gušterača previše proizvodi inzulin jer tijelo ima problema s korištenjem hormona. S vremenom to može dovesti do oštećenja gušterače, a to je razlog za zabrinutost.
U nekim slučajevima postoje načini da se prilagodi kako tijelo reagira na inzulin. Modifikacije prehrane i vježbanja ponekad mogu potaknuti tijelo da ga učinkovitije koristi, smanjujući potražnju za hormonom i dopuštajući gušterači da se vrati na normalnije razine proizvodnje. Ove mjere se često koriste kao prva linija liječenja kada se čini da pacijent razvija inzulinsku rezistenciju, kako bi se vidjelo može li se sve veći problem kontrolirati prije nego što se pribjegne agresivnijim mjerama.
Za osobe s dijabetesom koje trebaju uzimati inzulin kako bi upravljale svojim stanjem, osjetljivost na inzulin je vrlo važna. Zdravstveni djelatnik može procijeniti koliko inzulina treba pacijentu, a ako pacijent premaši tu količinu, to sugerira da ima inzulinsku rezistenciju. Promjene u potrebi za inzulinom mogu biti pokazatelj da pacijent ima komplikacije, te bi osoba trebala razgovarati o situaciji s medicinskim stručnjakom. Dijagnostički testovi mogu se preporučiti kako bi se utvrdilo zašto se pacijentova potreba za inzulinom promijenila, tako da zdravstveni djelatnik i pacijent mogu razviti novi pristup liječenju dijabetesa.