Ostwaldov proces je metoda koja se koristi za industrijsku proizvodnju dušične kiseline, koju je patentirao njemački/latvijski kemičar Willhelm Ostwald 1902. godine i prvi put implementiran 1908. U ovom procesu, dušična kiselina se sintetizira oksidacijom amonijaka. Prije uvođenja Ostwaldovog procesa, sva dušična kiselina proizvodila se destilacijom salitre — natrijevog nitrata (NaNO3) ili kalijevog nitrata (KNO3) — s koncentriranom sumpornom kiselinom. Ostwaldov proces sada obuhvaća svu industrijsku proizvodnju dušične kiseline, kemikalije ključne za industriju gnojiva i eksploziva.
Prva sinteza dušične kiseline – zagrijavanjem mješavine salitre, bakrenog sulfata i stipse – općenito se pripisuje arapskom alkemičaru Jabiru ibn Hayyanu Geberu negdje u 8. stoljeću, ali postoji određena nesigurnost oko toga. Sredinom 17. stoljeća njemački kemičar Johann Rudolf Glauber proizvodi kiselinu destilacijom salitre sa sumpornom kiselinom. Dušična kiselina je bila zanimljiva uglavnom zbog svoje sposobnosti da otapa većinu metala sve do otkrića, 1847., nitroglicerina. Ubrzo nakon ove točke, s otvaranjem nove palete eksploziva napravljenih nitracijom organskih spojeva, dušična kiselina – i njezin prethodnik, salitra – bili su vrlo traženi. Sve do početka 20. stoljeća sva proizvodnja dušične kiseline bila je iz salitre.
Godine 1901. Willhelm Ostwald, njemački kemičar rođen u Latviji, razvio je metodu sinteze dušične kiseline iz oksidacije amonijaka katalizom. Proces se odvija u tri koraka. Najprije se mješavina jednog dijela plina amonijaka (NH3) i 10 dijelova zraka dovodi u katalitičku komoru gdje se, na temperaturi od 1292 do 1472 °F (700 do 800 °C) i korištenjem platinastog katalizatora, amonijak spaja s kisik (O2) za proizvodnju dušikovog oksida (NO): 4NH3 + 5O2 → 4NO + 6H2O. Drugo, u oksidacijskoj komori, na temperaturi od 122 °F (50 °C), dušikov oksid se kombinira s kisikom kako bi se dobio dušikov dioksid: 2NO + O2 → 2NO2. Konačno, u apsorpcijskoj komori, dušikov dioksid se otapa u vodi, dajući dušičnu kiselinu (HNO3) i dušikov oksid, koji se zatim mogu reciklirati: 3NO2 + H2O → 2HNO3 + NO.
Ostwaldov proces proizvodi dušičnu kiselinu kao vodenu otopinu koncentracije oko 60%. Destilacijom se koncentracija povećava na 68.5%, čime se dobiva dušična kiselina reagensa koja se koristi u većini namjena. Ova kiselina je azeotrop dušične kiseline i vode, što znači da dva spoja ključaju na istoj temperaturi – 251.6 °F (122 °C), pa se ne može dalje koncentrirati jednostavnom destilacijom. Ako su potrebne veće koncentracije, mogu se dobiti destilacijom s koncentriranom sumpornom kiselinom — koja apsorbira vodu — ili izravno kombinacijom dušikovog dioksida, vode i kisika pod visokim tlakom.
Ovaj kemijski proces smanjio bi oslanjanje na sve manje rezerve salitre, ali je zahtijevao izvor amonijaka, koji u to vrijeme nije bio lako dostupan u velikim količinama. Problem amonijaka riješen je razvojem Haberovog procesa, u kojem je ovaj spoj sintetiziran korištenjem atmosferskog dušika i vodika iz prirodnog plina. Ostwaldov proces brzo je preuzeo ulogu glavnog sredstva za proizvodnju dušične kiseline.
Ova dva industrijska procesa između njih omogućila su jeftinu proizvodnju dušične kiseline u ogromnim količinama. To je zauzvrat dovelo do povećane poljoprivredne produktivnosti, budući da su se nitratna gnojiva mogla jeftino proizvoditi u velikim količinama. To je, međutim, produžilo i Prvi svjetski rat, budući da je Njemačka – koja je tijekom rata bila odsječena od većine zaliha salitre – mogla nastaviti s proizvodnjom eksploziva u velikim količinama.