Rezistencija na neomicin je pad osjetljivosti na antibiotik neomicin. Ovaj lijek se može koristiti u liječenju i prevenciji nekih vrsta infekcija. Također se koristi u medicinskim istraživanjima, gdje se selektivna upotreba otpornosti na neomicin može koristiti za obilježavanje staničnih kultura. Proučavanje kako i zašto bakterije razvijaju otpornost na ovaj i druge antibiotike važno je za pružatelje medicinske skrbi i istraživače.
Bakterije imaju neke jedinstvene alate za prenošenje rezistencije na antibiotike. Imaju specijalizirane neovisne molekule dezoksiribonukleinske kiseline (DNA) poznate kao plazmidi koji se mogu reproducirati odvojeno od DNK organizma. Kada se bakterija replicira, može prenijeti plazmide na sljedeću generaciju, ali ih organizmi također mogu međusobno zamijeniti. Kada DNK nosi gen za otpornost na lijekove, može se brzo širiti kroz populaciju bakterija horizontalnim prijenosom gena.
Često izlaganje antibioticima ima tendenciju poticanja rasta organizama koji nose djelomičnu ili potpunu otpornost. S vremenom to može rezultirati stvaranjem potpuno otpornog soja koji neće reagirati na dati antibiotik. Otpornost na neomicin obično uključuje organizme koji koloniziraju kožu i crijeva.
U medicinskoj praksi otpornost na antibiotike može biti značajan problem. Ako pacijent s rezistentnom infekcijom primi pogrešan antibiotik, lijek neće ubiti bakterije, potencijalno dopuštajući da se infekcija znatno pogorša. Neki organizmi mogu nositi gene otpornosti na više lijekova, što može zakomplicirati liječenje. Zbog toga se u medicinskoj praksi s oprezom koriste antibiotici, posebice u slučaju neomicina, koji također može oštetiti jetru i bubrege te stoga nije lijek prvog izbora.
Istraživači mogu koristiti plazmide koji nose otpornost na neomicin u svoju korist. Kada rade sa stanicama u kulturi, oni vežu plazmid na gene koje proučavaju. Njihov cilj je ubaciti gen u stanice u procesu koji se naziva transfekcija. Stanice se mogu uzgajati kako bi im se omogućilo da počnu eksprimirati gen, a zatim ih liječiti neomicinom. Stanice koje nisu transficirane će umrijeti, dok će ostale preživjeti, stvarajući čistu i stabilnu staničnu liniju.
U nekim znanstvenim laboratorijima može biti učinkovitije naručiti od znanstvenih dobavljača, u kojem slučaju dobavljač razvija DNK za transfekciju i šalje je u laboratorij. Drugi se mogu baviti vlastitom obradom, omogućujući istraživačima da prilagode gene i markere za određene studije. Otpornost na neomicin jedan je od mnogih alata koji se mogu koristiti za označavanje stanične linije u istraživačke svrhe.