U radioaktivnim okruženjima, poput onih s nuklearnim oružjem, nuklearnim elektranama i istraživanjem svemira, postoji šansa da će zračenje procuriti u elektronički hardver i ispaliti elektrone koji će ili utjecati na funkcionalnost hardvera ili potpuno uništiti čipove. Za borbu protiv toga, očvršćavanje zračenjem je način da se hardver učini otpornim na ovu elektroničku korupciju. Većina čipova koji su očvršćeni radijacijom slični su komercijalno dostupnim čipovima, iako se njihov dizajn i komponente mogu malo razlikovati. Stvrdnjavanje je intenzivan i težak proces, tako da ovi čipovi obično zaostaju za oštricom komercijalno dostupnih čipsa za nekoliko mjeseci ili godina.
Elektronički čipovi su potrebni u mnogim okruženjima s intenzivnim zračenjem, uključujući svemir i elektrane. Problem s ovom potrebom je što zračenje ima tendenciju oslobađanja nabijenih čestica u okoliš. Ako samo jedna čestica uđe u čip, stotine ili tisuće elektrona mogu se pomiješati, uzrokujući da čip prikazuje netočne informacije ili u potpunosti uništiti čip. To čini očvršćavanje radijacijom bitnim ako se hardver koristi u tim okruženjima, a da nabijene čestice ne utječu na korisnost hardvera.
Stvrdnjavanje radijacijom zahtijeva od proizvođača elektroničkih čipova da stvore i fizičke i logičke štitove za zaštitu hardvera. S fizičke strane, čipovi su izrađeni od izolacijskih materijala, a komponente su često magnetno otporne. Štitovi su također napravljeni kako bi spriječili stvarni hardver da ikada stupi u interakciju sa zračenjem i nabijenim česticama. S logične strane, čip je dizajniran za stalnu provjeru i skeniranje za pogreške ili gubitak memorije. Oba su to veliki problemi u radioaktivnim okruženjima, tako da čipovi postavljaju postupke čišćenja i skeniranja vrlo visoko na svoju listu prioriteta.
Osim dizajna i logičkih štitova postavljenih na radijacijski otvrdnutim čipovima, sami čipovi su slični komercijalno dostupnom hardveru koji nije podvrgnut radijacijskom očvršćavanju. Ovi čipovi se temelje na trenutnim čipovima, a zatim modificiraju. Međutim, modifikacija može potrajati, tako da većina očvrsnutih čipova zaostaje nekoliko mjeseci ili godina za vrhunskim hardverom.
Kako bi provjerili je li radijacijsko očvršćavanje učinkovito, programeri će obično postaviti hardver u komoru za zračenje i podvrgnuti ga protonskim i neutronskim zrakama sličnim onome što bi se moglo susresti u stvarnim radioaktivnim okruženjima. To daje programerima ideju o tome koliko su učinkovite metode zaštite. Istodobno, ovo testiranje ne oponaša u potpunosti stvarne uvjete, što znači da rezultati ispitivanja i djelotvornost u stvarnom životu mogu biti drastično različiti.