Također se naziva i zavisna klauzula, zavisna izjava je izraz koji nije potpuna rečenica za sebe, ali se može kombinirati s cijelom rečenicom ili nezavisnom izjavom kako bi se formirala složena rečenica. Ove izjave uvijek počinju zavisnim riječima koje ukazuju na logičan zaključak, vremenski okvir ili dodatne pojedinosti. Zavisni iskazi mogu biti ispred ili iza nezavisnog iskaza u rečenici.
One nisu potpune misli, pa zavisne izjave same po sebi ne mogu biti potpune rečenice. Često su rečenički fragmenti jednostavno ovisni iskazi koji pokušavaju stajati samostalno. Zavisni iskazi, međutim, su potpune rečenice koje su zavisne riječi. Na primjer, “ona je obavljala zadatke” cijela je rečenica, ali dodavanje riječi koja označava vremenski okvir na početku izraza može ga učiniti zavisnom izjavom: “dok je obavljala zadatke”. Dodavanje “while” ukazuje na to da postoji više od misli: “Dok je obavljala zadatke”, događalo se nešto drugo.
Da bi se misao dovršila, zavisni iskaz mora biti spojen s neovisnim iskazom. Na primjer, “on je napravio večeru dok je ona obavljala zadatke” pridružuje se nezavisnoj klauzuli “on je napravio večeru” s zavisnom izjavom. Nezavisna rečenica spojena zavisnom rečenicom naziva se složena rečenica.
Iako zavisna izjava često dolazi na kraju rečenice, može se pojaviti i na početku rečenice. Na primjer, “dok je ona obavljala poslove, on je pripremio večeru” mijenja položaj nezavisnih i zavisnih rečenica. Međutim, kada se zavisna klauza nalazi na početku rečenice, iza rečenice se mora staviti zarez.
Neki zavisni iskazi mogu se staviti samo iza nezavisnog iskaza. “Tko” i “koji” – zavisne riječi koje se udružuju kao upitne riječi – prisiljavaju zavisnu izjavu da se pojavi samo na kraju rečenice. Općenito, ovo se ograničenje primjenjuje jer klauzule koje počinju s “tko” ili “koji” upućuju na objekt rečenice, a ne na subjekt. Na primjer, “Upoznao sam je s Jamiejem, koji je radio s njezinim ocem.” Rečenica “koja je radila sa svojim ocem” upućuje na “Jamie”, a ne na “ja”, pa je treba staviti blizu imenice na koju upućuje.
Stavljanje klauzule “tko” na početak rečenice stvara nepovezanost između zavisnih i nezavisnih izjava, kao u “koja je radila sa svojim ocem, upoznao sam je s Jamiejem”. Više nema nikakve logične veze između ove dvije misli. Izjava “tko” čita se kao pitanje, unatoč nedostatku upitnika, a izjava “ja” ne daje odgovor na pitanje.