Terapija ozonom je oblik komplementarne medicine koji je poznat po poboljšanju funkcioniranja imunološkog sustava. Teorija koja stoji iza njegovih navodnih terapijskih prednosti temelji se na uvjerenju da ozon, plinoviti alotrop kisika, može spriječiti ili preokrenuti bolest pomažući tijelu da bolje transportira i metabolizira kisik. Smatra se i da terapija ozonom sprječava zarazne bolesti neutralizirajući invazivne bakterijske enzime koji su odgovorni za virusnu infekciju i replikaciju u bijelim krvnim stanicama. Iako ova terapija može zvučati kao nusprodukt rastućeg trenda prema holističkom pristupu liječenju, zapravo se prakticira od sredine 19. stoljeća. Međutim, rasprava o njegovoj učinkovitosti vjerojatno će se nastaviti još mnogo godina.
Uzimajući u obzir prednosti ozonoterapije, medicinska zajednica već neko vrijeme prepoznaje antivirusna i antibakterijska svojstva ovog plina. Zapravo, dugo se koristi za sterilizaciju kirurških instrumenata. Tijekom Drugog svjetskog rata, topička formulacija koja je sadržavala suspendirani ozon često se davala na rane vojnika kako bi se spriječila infekcija. Posljednjih godina, veterinari koriste intravenske tekuće preparate ozona za liječenje infekcija i smanjenje upale kod životinja. U Njemačkoj su generatori ozona standardni dijelovi opreme u vozilima hitne pomoći, za što mnogi tvrde da je rezultiralo manjom pojavom teške ili trajne paralize kod pacijenata s moždanim udarom.
Skeptici o ozonskoj terapiji tvrde da su dokazi koji podupiru njezinu terapijsku korist uglavnom anegdotski i ukazuju na činjenicu da je ozon otrovni plin klasificiran kao zagađivač okoliša koji predstavlja zdravstveni rizik za osobe s kardiopulmonalnim i respiratornim poremećajima. Najjače stajalište protiv ove terapije je zabrinutost da se ozon lako razgrađuje u nestabilne atome kisika koji će nastojati dobiti elektrone uparujući, ili oksidirajući, s drugim molekulama. Zagovornici ovog oblika terapije, međutim, tvrde da atomi ozona zadržavaju svoje karakteristike iona, a ne da se ponašaju kao slobodni radikali. To znači da će ciljati i oksidirati s molekulama koje nemaju glutation peroksidazu i druge zaštitne enzime i uništiti ih, odnosno one koje se nalaze u stranim bakterijskim i virusnim stanicama.
Liječenje ozonom uključuje vrlo specifične koncentracije doziranja i različite metode primjene. To uključuje autohemoterapiju ili ponovno uvođenje krvi natopljene ozonom, rektalne, vaginalne ili aurikularne insuflacije, intramuskularne injekcije i ozoniziranu vodu ili paru. Lokalne primjene sastoje se od ozoniranih masti ili melema od maslinovog, konopljinog ili avokadovog ulja.
U SAD-u, Uprava za hranu i lijekove (FDA) strogo zabranjuje tvrdnje da ozonska terapija može spriječiti ili izliječiti bilo koju bolest. Međutim, FDA dopušta korištenje ozona kao germicida u prehrambenoj industriji, a brojne su države usvojile zakone koji legaliziraju upotrebu ozona u medicini. Ozonoterapija se široko prakticira u većini europskih i mediteranskih zemalja.