Pain perdu na francuskom znači “izgubljeni kruh” i kulinarski je izraz koji se koristi za ono što je poznatije kao francuski tost. Prvobitno zamišljen za posluživanje kao desert, francuski tost postao je glavna stavka za doručak diljem svijeta. Bilo da se poslužuje s maslacem i javorovim sirupom, voćnim konzervama ili jednostavnim posipanjem slastičarskim šećerom, pain perdu se obično pravi tako da se kruh umače u smjesu jaja, mlijeka i šećera, a zatim se prži na maslacu do zlatne boje.
Tradicionalni francuski bol perdu namijenjen je upotrebi ostataka kruha, često ustajalog zbog izlaganja zraku. Obično se koriste debele kriške francuskih baguettea ili bouleta, a ponekad se u smjesu jaja dodaju arome poput cimeta ili vanilije. Ustajalost kruha pomaže da se kriške ne pokvase u sredini, što može biti problem za francuski tost koji se pravi od tankih, prethodno narezanih komercijalnih štruca. Da biste ponovili klasični bol perdu kada ustajali kruh nije dostupan, ostavite kriške nekoliko sati ili preko noći kako bi se vlaga raspršila pomoći će oponašati ustajali kruh.
Najraniji recept za francuski tost u Sjedinjenim Državama datira iz 1871. godine, ali slična jela koja se sastoje od prženog kruha nalaze se još u srednjem vijeku. Ovisno o podrijetlu recepta, različite vrste kruha su korištene za pravljenje bol perdu. U židovskoj kuhinji često se koristi challah, tradicionalni slatki kruh na bazi jaja, a talijanski kuhari mogu koristiti panettone, lagani kruh nalik blagdanskom kolaču često prošaran komadićima suhog voća. Postoje varijacije i u tehnikama pripreme, s metodama poput dubokog prženja koje zamjenjuju prženje u tavi u New Orleansu, Belgiji i Kongu. Također je moguće ispeći bol perdu na lagano namazanom maslacem ili uljem plehu za pečenje, što pomaže da se donekle smanji sadržaj masti.
Pain perdu nije jedini drugi naziv za francuski tost. Britanci ga nazivaju “kruhom od jaja”, a Španjolci ga nazivaju “torrijas”. U Hong Kongu se francuski tost naziva “zapadnjački tost” i često se prije prženja puni voćem ili nekom drugom vrstom slatkog nadjeva. U Njemačkoj se zove “arme ritter” što znači “jadni vitezovi”, jer se pravi od ostataka i ostataka, a kada vino zamijeni mlijeko, dobiva naziv “betrunkenen jungfrau”, što znači “pijana djevica”.
Zanimljivo je da su prije Prvog svjetskog rata ljudi u Sjedinjenim Državama obično nazivali bol perdu “njemački tost”. Popularni osjećaji o Njemačkoj u to vrijeme potaknuli su promjenu poznatijeg naziva “francuski tost”. Slično, kada je 2003. privremeno zavladalo antifrancusko raspoloženje, bol perdu je postao “zdravica slobode” kada se služio u Bijeloj kući i u američkom Kongresu.