16 zemalja koje čine Europsku uniju dogovorile su se 1997. da se njima upravlja u odnosu na nacionalnu potrošnju i dug dokumentom pod nazivom Pakt o stabilnosti i rastu. Zemlje članice EU-a potpisale su pakt prvenstveno kako bi se zaštitile od inflacije u svojim pojedinačnim valutama i u euru. Pakt o stabilnosti i rastu izmijenjen je 2005. kako bi pojedinim nacijama dao malo više fleksibilnosti u proračunu za ekonomske cikluse dulje od godinu dana.
Prema uvjetima pakta, zemlje EU složile su se da proračunski deficit, uključujući sve državne i lokalne proračune, neće premašiti 3 posto bruto domaćeg proizvoda nacije. Nadalje, zemlje Pakta o stabilnosti i rastu složile su se da dug svake nacije ne prelazi 60 posto domaćeg proizvoda rasta. Pojam bruto domaćeg proizvoda odnosi se na vrijednost svih dobara i usluga koje je proizvela nacija u određenom vremenskom razdoblju, obično godinu dana.
Ne smatra se ugovorom, Pakt o stabilnosti i rastu je sporazum za razliku od Ugovora iz Maastrichta, koji je bio pravni dokument kojim je stvorena Europska unija. Dva članka u tom ugovoru — Rimski ugovor ili Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice — uspostavljaju pravnu osnovu za odredbe Pakta o stabilnosti i rastu. Uz ograničenja duga i potrošnje, pakt dopušta upozorenja, a zatim i sankcije ako se ograničenja ne ispune.
Pakt o stabilnosti i rastu kritiziran je zbog toga što je i previše čvrst i previše krut. Oni koji tvrde da je to previše čvrsto ukazuju na potrebu da vlade imaju slobodu u korištenju duga i potrošnje za rješavanje utjecaja gospodarskog pada, koji može trajati mnogo dulje od godinu dana. Drugi su tvrdili da je pakt previše blag jer korištenje kreativnog računovodstva može prikriti nepoštivanje i da se sankcije prerijetko koriste i previše blage da bi bile učinkovite.
Godine 2005. dužnosnici su izmijenili pakt, uglavnom na inzistiranje Njemačke i Francuske. Pakt je prvi put 1990-ih predložila Njemačka. Prema reformi, razine deficita i duga od 3 posto i 60 posto ostale su na snazi, ali prije nego što se procijene sankcije, ministri financija EU-a mogli su uzeti u obzir ozbiljnost gospodarskog pada i izračunati usklađenost na temelju proračuna prilagođenog tijekom život tekućeg ekonomskog ciklusa.