Paleopatologija je proučavanje drevnih bolesti i drugih bolesti koje se nalaze u ljudskim ostacima i ostacima drugih organizama. Antropolozi, arheolozi, genetičari i paleopatolozi proučavaju bolesne mumije i fosilne ostatke i biološki materijal, poput ljudskog otpada, kako bi naučili o drevnim bolestima i urođenim manama. Znanstvenici također koriste paleopatologiju za proučavanje povijesnih epidemija. Kroz razumijevanje prošlosti bolesti, paleopatolozi mogu bolje razumjeti trenutne bolesti i pomoći u predviđanju budućih bolesti.
Budući da je prvenstveno ograničena na proučavanje strukture kostiju, paleopatologija je bila vrlo zainteresirana za otkrivanje povijesnih pojava osteoartritisa, zubnih bolesti i drugih bolesti koje su imale izravan utjecaj na skeletnu strukturu drevnih populacija. Suprotno tome, znanost je kroz povijest imala više poteškoća u otkrivanju drevnih bolesti koje utječu na tjelesno tkivo, s obzirom da se tkivo propada mnogo brže od kosti. Međutim, uz pomoć dobro očuvanih egipatskih mumija došlo je do značajnih otkrića bolesti mekih tkiva. Moderna tehnologija također je pomogla da se znanost uvelike proširi izvan proučavanja skeletnih struktura.
Paleopatologija se ne koristi samo za katalogiziranje drevnih bolesti, već je koristan alat za prikupljanje popisnih podataka o drevnim populacijama. Istraživanjem kostiju i mekog tkiva, istraživači mogu prikupiti koliki je mogao biti prosječni životni vijek populacije ili koji su bili najčešći uzroci smrti.
Iako se njezina praksa proteže dalje u prošlost, termin paleopatologija skovan je početkom 1890-ih, a zasluge se obično pripisuju njemačkom liječniku RW Schufeldtu ili britanskom znanstveniku Sir Marcu Armandu Rufferu. Ruffera mnogi smatraju vodećim ranim pionirom paleopatologije. Proveo je značajna istraživanja koristeći egipatske mumije i razvio metode proučavanja drevnih ostataka koji su utjecali na buduće generacije paleopatologa.
Među Rufferovim važnim nalazima bili su dokazi o tuberkulozi kod starih Egipćana, kao i otkrivanje kalcificiranih jajašca Schistosoma – ili bilharzia – u sačuvanim bubrezima mumija. Schistosoma je bolest uzrokovana crvima koji parazitski prodiru u kožu i nastavljaju se razmnožavati. Ako se ne liječe, ovi crvi mogu uzrokovati oštećenje raznih unutarnjih organa. Proučavanje Schistosoma u drevnim populacijama prikladan je primjer kako se paleopatologija može koristiti za sprječavanje modernih osipa bolesti, budući da je parazit u nekim dijelovima svijeta nastavio napredovati i nakon vremena starih Egipćana.
Paleopatologija je prirodno povezana s drugim znanstvenim područjima. Nije neuobičajeno da paleopatolog također proučava arheologiju, forenziku, fizičku antropologiju, medicinu i druge discipline koje opet dolaze u dodir s drevnim ostacima.
Moderna paleopatologija dobro je opremljena za istraživanje drevnih bolesti, sa sve sofisticiranijim nizom tehnoloških alata pri ruci. Sposobnost otkrivanja sve manjih sojeva materije omogućila je polju ponovno proučavanje drevnih tkiva s većom jasnoćom ili ispitivanje nečega tako sitnog poput pramena kose u potrazi za dokazima bolesti. Kako se tehnologija poboljšava i otkriva se više fosila, paleopatologija će ostati važan alat za razumijevanje bolesti iz prošlosti čovječanstva i njihovih mogućih manifestacija u budućnosti.