Paradoksalna namjera je pristup liječenju u psihoterapiji koji je osmislio Victor Frankl, poznati austrijski neurolog koji je preživio zatočenje u nacističkim koncentracijskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata i postao svjetski poznati psihijatar. Franklov pristup prevladavanju neurotičnih misli ili navika je sugerirati da pacijent koji doživljava takva stanja uroni u izvor straha. Suočavanjem s njom izravno na svjesnoj razini, vjeruje se da se neurotična navika može lakše uočiti i izbjeći u budućnosti. Takav tretman u paradoksalnoj namjeri dio je Franklovog šireg pristupa mentalnim tretmanima koji je postao poznat kao logoterapija. Logoterapija se usredotočuje na potragu za smislom nečijeg života, gdje se vjeruje da je to dominantna sila koja oblikuje život i omogućuje pojedincima da se uzdignu iznad svojih strahova i percipiranih ograničenja.
Temeljna premisa ideje paradoksalne namjere je da psihodinamika načina na koji se pojedinac nosi s nerješivim problemima stvara stanje u kojem će se problem vjerojatno nastaviti unedogled. To je zato što mehanizmi suočavanja promiču mentalnu prilagodbu na uvjete problema umjesto da promiču promjenu kako bi se izbjegao. Gledajući suprotno od onoga što bi se normalno činilo ili osjećalo u danoj situaciji, može se dobiti otkrivenje o trenutnom ponašanju.
Primjer bi bio netko tko se stalno prejeda, ali mentalno izbjegava stvarnost da to zapravo čini ne usredotočujući se svjesno na hranu, što u umu stvara latentni osjećaj uskraćenosti i tjeskobe prema hrani. Paradoksalna namjera bi uputila takvu individuu da namjerno razmišlja o tome da jede što je više moguće i da jede sve što može i što je najmanje privlačno. To može stvoriti otkrivajući osjećaj svjesnosti i odbojnosti u umu u odnosu na ponašanje, što je prvi korak na putu da ga pobijedimo.
Korištenje paradoksalne namjere povremeno se uspoređuje s misaonim eksperimentom u filozofiji poznatim kao Kavkina zagonetka toksina, nazvanom po Gregoryju Kavki, američkom filozofu koji je izumio ideju 1983. Zagonetka toksina u osnovi kaže da, ako osoba želi napraviti čvrstu mentalna predanost izvršenju čina za koji on ili ona zna da u stvarnosti neće biti ispunjena, on ili ona mora stvoriti iracionalno stanje uma. Prevladavanje iscrpljujućih praksi, stoga, zahtijeva da pojedinci zabavljaju ono što se trenutno smatra iracionalnim mislima i predanost provedbi radnji koje se temelje na njima, kako bi se prisilile da vide stvarnost u novom svjetlu i pokrenu promjenu.
Međutim, s Franklove točke gledišta, paradoksalna namjera i logoterapija nisu bili namijenjeni oslobađanju ljudi od patnje. Umjesto toga, Frankl je sve patološko ponašanje definirao kao navike i stanja koja su pojedince lišila smisla u njihovim životima. Potičući ljude da se suoče sa svojim strahovima, njegov oblik psihoterapije otvara nove mogućnosti postojanja i šireg razumijevanja stvarnosti koje može donijeti veću svrhu u životu, iako u konačnici može donijeti i dodatnu patnju u tom procesu.