Paragvajska harfa je derivat harfa koje se koriste u Europi. Riječ je o narodnom instrumentu na kojem svirači nastupaju sasvim drugačije od tradicionalne klasične pedale ili koncertne harfe. Najpoznatija je u cijeloj Južnoj Americi, ali ima sljedbenike i izvođače diljem svijeta.
Tijekom 15. do 18. stoljeća, kada su isusovci osnivali misionare u Južnoj Americi i kolonizirali je, oni koji su dolazili raditi i živjeti u kolonijama donijeli su sa sobom tradicionalne europske harfe. Ti su instrumenti odigrali veliku ulogu u širenju evanđelja paragvajskom narodu. Domoroci iz Paragvaja postali su sami stručnjaci za ove instrumente i sami su se posvetili izradi i sviranju harfe.
Paragvajci koji su naučili svirati i izrađivati harfe shvatili su da europske harfe imaju veliki nedostatak kada je u pitanju cjelokupni dizajn. Europske harfe imaju vratni dizajn koji, zbog napetosti žica, uzrokuje prevrtanje vrata ulijevo. Europske harfe također su morale biti teže i čvršće kako bi izdržale tu napetost, što ih je otežavalo transportom. Paragvajci su ovaj problem riješili tako što su stvorili “split vrat” gdje su žice dolazile iz središta vrata. Zaštitni znak paragvajske harfe je da je mnogo lakša od većine europskih harfa, obično izrađena od cedra i bora i teška samo 12 do 16 funti (5.44 – 7.25 kg) ovisno o tome ima li harfa opremljen sustav poluga.
Paragvajska harfa obično ima 36 žica, iako neke imaju 32, 38 ili 40 žica. To daje grubi raspon od oko pet oktava. Što se tiče visine, harfa obično stoji oko pet stopa (1.52 m). Nema nožne pedale, što je još jedan razlog zašto su paragvajske harfe lagane. Oni sa sustavom poluga mogu otvoriti jednu ili više poluga kako bi podigli visinu jedne ili više žica za pola koraka i tako s lakoćom svirali u različitim tonalijama.
Što se tiče izvedbe, obilježje sviranja paragvajske harfe je da izvođač zahvaća žice svojim noktima. Melodija se često pojavljuje u oktavama ili se izvodi s intervalom terce ili šestine, pružajući karakterističan bogat okus. Igrači također koriste tremolo, brzo se izmjenjujući naprijed-natrag s jednog terena na drugi. Ukratko, Paragvajci tretiraju harfu na isti način kao i gitaru, čak i drndanje. Uz gitaristički pristup sviranju harfe, paragvajska glazba na harfi svjetluca živahnim ritmovima Južne Amerike i daleko je od klasičnog stereotipa o “anđeoskoj” harfi.