Pariški sindrom je neobičan poremećaj kroz koji osoba može proći kada shvati da nije sve u Parizu, Francuskoj, ono što očekuje. Obično pogađa turiste koji visoko cijene parišku kulturu, da bi kasnije saznali da je ona daleko od savršene. Oni koji pate od pariškog sindroma obično predviđaju da je većina građana slavnog grada poput manekenki koje se često viđaju u reklamama, časopisima i modnim revijama. Također vjeruju da je visoka moda za sve u Parizu. No, po dolasku u Pariz te ljude susreće kulturni šok i spoznaja da je visoka moda u Parizu namijenjena stranom pokroviteljstvu.
Dok je radio u Francuskoj 1986. godine, profesor Hiroaki Ota identificirao je ono što se na francuskom naziva sindrom de Paris, kao jedan od prolaznih psihičkih poremećaja koji pogađaju uglavnom japanske turiste. Prema profesorovim riječima, šokantna iskustva s kojima se turisti susreću u Parizu, posebice ona koja se protive njihovim normama, mogu kasnije rezultirati prevelikim stresom i psihičkim smetnjama. Japanci su ranjivi na pariški sindrom jer su navikli na nježno, disciplinirano društvo. Ovoj teoriji, međutim, usprotivio se dr. Yousef Mahmoudia, navodeći da je pretjerano uzbuđenje ono što stvara anksioznost, a da pretjerana tjeskoba stvara halucinacije. Bez obzira na uzrok, postoji nekoliko čimbenika koji pridonose pojavi Pariskog sindroma.
Prvi čimbenik uključuje razlike u kulturi, što može uzrokovati kulturni šok. Nacije se razlikuju po kulturnim identitetima; stoga, ako stranac ode u Pariz, možda se neće naviknuti na način na koji ljudi žive, kako žive i kako se ponašaju prema strancima. Jezična barijera je još jedan čimbenik jer onima koji ne govore francuski jezik može biti teško komunicirati. Dodatni faktor je pretjerano divljenje gradu, što može dovesti do nerazumnih očekivanja. Iscrpljenost uzrokovana pripremom za put i samim putovanjem također može dovesti do privremenih psihičkih poremećaja poput Pariskog sindroma.
Glavni simptomi Pariskog sindroma uključuju anksioznost, emocionalne poremećaje i poremećaj osjetilnih percepcija. Pacijent se također može osjećati ugroženo cijelo vrijeme, ili, ako je pacijent imao loše iskustvo s nekim iz Pariza, mogao bi se bojati svih iz Pariza. Manji simptomi uključuju razdražljivost, vrtoglavicu i pretjerano znojenje. Uz sve ove simptome zajedno, pacijent može doživjeti zastoj srca, osobito ako se poremećaj nastavi manifestirati ili ako se ne traži liječnička intervencija.
Većina psihologa se slaže da je lijek za Pariski sindrom da se pacijent vrati u svoju domovinu. Također je važno da obitelj i prijatelji pomognu pacijentu da se nosi s poremećajem. Pacijentima koji imaju teške slučajeve također se može savjetovati da se nikada ne vraćaju u Pariz. Ipak, mnogi stručnjaci se slažu da nema ničega za liječenje ako se pariški sindrom prije svega spriječi trenutnim spoznajom i prihvaćanjem.