Što je parnica zbog nemara?

Parnica zbog nemara je postupak podnošenja tužbe u kojem tužitelj, odnosno osoba koja podnosi tužbu, navodi da je tuženik postupio nemarno, čime je nanio štetu tužitelju. Parnica zbog nemara gotovo uvijek traži novčanu naknadu od tuženika kao naknadu troškova nastalih u popravljanju štete. Sam nemar je propust da se postupi marljivo, ili da se pravilno postupa kako bi se izbjegle ozljede drugih. Primjerice, vlasnika kuće koji ne uspije očistiti snježnu stazu ispred svoje kuće može se tužiti zbog nemara netko tko se oklizne i padne. Uspjeh tužbe ovisit će o tome hoće li ta osoba dokazati da je do klizanja i pada došlo zbog nemara vlasnika kuće da nije lopatao, te da je nastala neka šteta.

Nemar je delikt – to jest, razlog za tužbu kojom jedna strana može tužiti drugu, obično za naknadu štete. Postoje mnoge vrste nemara. Primjerice, kirurški tim koji transplantira organ pacijentu bez prethodne provjere kompatibilnosti krvne grupe darivatelja i primatelja postupio je nemarno, pa ga pacijent ili njezina obitelj može tužiti. Isto tako, nemarno je postupio i restoran koji poslužuje piće u napukloj čaši, te ga kupac može tužiti.

Parnicu zbog nemara relativno je lako pokrenuti, ali tužitelj mora dokazati svaki od nekoliko elemenata predmeta, ovisno o nadležnosti i prirodi samog predmeta. Da bi tužba zbog nemara bila uspješna, svi elementi moraju biti dokazani; ako ni jedan nije na zadovoljavajući način dokazan, tužitelj ne može prevladati. Općenito postoje četiri elementa koja se moraju dokazati, od kojih je prvi da je optuženik zapravo imao dužnost postupati s revnošću, što se ponekad naziva i obvezom opreza, a drugi je da je optuženik prekršio tu dužnost. To nije apsolutno, već je određeno standardom onoga što bi razumna osoba učinila u datim okolnostima. U oba gornja primjera, dužnost paziti i činjenica kršenja te dužnosti relativno bi se lako dokazali.

Sljedeća dva elementa dokazivanja slučaja nemara, uzročnost i šteta, nije tako lako dokazati. Za dokazivanje elementa uzročnosti potrebno je da tužitelj pokaže da je oštećen nepažnjom tuženika. Odšteta je onaj dio parnice zbog nemara gdje se vrednuje nemar tuženika. Ako je, na primjer, prouzročena tjelesna ozljeda, tada bi trošak medicinskog tretmana i naknadne njege bio dio stvarne tražene štete. Slično, ako je nastala materijalna šteta, trošak popravka štete predstavljao bi stvarnu štetu. Mnoge jurisdikcije dopuštaju tužiteljima da tuže i za drugu štetu, uključujući bol i patnju. Kaznena odšteta je još jedna vrsta odštete koja se procjenjuje protiv optuženika kada je nemar posebno očigledan.

U ranijim primjerima, kirurška pacijentica ili njezina obitelj vjerojatno bi mogli dokazati sva četiri elementa nemara, ali pokrovitelj restorana možda neće moći, pogotovo ako je napuknuta čaša otkrivena prije nego što je pokrovitelj zapravo pio iz nje. Većina jurisdikcija ne dopušta naknadu štete za bol i patnju ili kaznenu odštetu osim ako nisu “parazitske” – to jest, mora postojati stvarna šteta prije nego što se druge štete mogu uzeti u obzir. Iznimka je Kalifornija, gdje tužitelji mogu zahtijevati bol i patnju zbog svjedočenja ozljeda iz nemara drugima, čak i ako sami nisu fizički ozlijeđeni.

Sudski sporovi zbog nemara u Sjedinjenim Državama su kontroverzni. Kritičari tvrde da su nagrade žirija nesrazmjerne stvarnoj šteti i da se ne temelje na poslovnim čimbenicima i logici, već pozivanju na emocije koje su izmislili pametni sudski odvjetnici. Smatraju da američki sustav zahtjeva od svake strane da plati svoje troškove potiče podnošenje lažnih tužbi koje će optuženici riješiti jer je to jeftinije od odlaska na sud.
Zagovornici statusa quo, s druge strane, tvrde da će zahtijevanje od gubitnika da plati sudske troškove pobjednika ugušiti sposobnost običnog čovjeka da dobije svoj dan na sudu kada osporava velike optuženike s velikim resursima. Također ističu da je ogromna većina nagrada žirija u slučajevima nemara razumna, a samo nekolicina – općenito posebno nečuvenih slučajeva zanemarivanja – rezultira ogromnim nagradama žirija koje stvaraju uzbuđene naslove. Nadalje, ističu da se te nagrade rijetko, ako uopće, stvarno isplaćuju. Oni su značajno smanjeni nakon žalbe, a konačno isplaćeni iznosi u skladu su s usporedivim slučajevima.