Što je patetična zabluda?

Patetična zabluda pripisuje ljudske emocije i misaone procese nečemu drugom osim čovjeku – objektu ili životinji, što je poznato kao antropomorfiziranje. Koncept se može primijeniti na konstrukciju znanstvene hipoteze ili na opis fizičkog fenomena. Također se može odnositi na retoričku tehniku ​​koja uspostavlja vezu između različitih subjekata – na primjer, emocija ljutnje i mora – ili personificira nežive objekte. “Patetična zabluda” nije pogrdni izraz. “Patetično” ima isti korijen kao i “empatija”, što znači fizički prenijeti emocije na drugoga.

Koncept je izvorno opisao John Ruskin u 19. stoljeću. U kritici tada prevladavajuće prakse personifikacije prirodnog svijeta, Ruskin je osudio ono što je smatrao ukidanjem istine u potrazi za pretjerano maštovitim umjetničkim izrazom. Izraz je skovao posebno kako bi opisao pogrešnu identifikaciju živog s neživim elementima. Kako je era romantizma napredovala, sklonost opisivanju i razmatranju svijeta u strogo empatičnim terminima postala je popularna među onima koji se bave intelektualnim aktivnostima.

Kada se raspravlja o znanstvenom opisu, patetična zabluda ukazuje na neuspjeh logike u izgradnji teorije ili teorijskog okvira. Premda je manje relevantno u raspravi o suvremenoj znanstvenoj praksi, velik dio znanosti prijašnjih razdoblja kolebao se oko prednosti prenošenja ljudskih emocionalnih i intelektualnih sposobnosti na neljudske objekte. Svako objašnjenje koje pripisuje motiv objektu predstavlja patetičnu zabludu.

U književnom smislu, patetična zabluda korisna je utoliko što pomaže u uspostavljanju metaforičkih odnosa između objekata ili apstraktnih pojmova koji se ne mogu lako uspostaviti. Na primjer, u Shakespeareovom Macbethu postoje brojni primjeri u kojima se priroda antropomorfizira – “groznica” Zemlja ili “neukrotiva” noć – kako bi se konstruirala tema koja pokazuje neodobravanje Macbethovog preuzimanja prijestolja Škotske. Ovo neodobravanje je jasno prikazano usporedbom onoga što je prirodno s posljedicama podrivanja prirode. Očito, sama noć ne može biti “neukrotiva”. Shakespeare dalje proširuje patetičnu zabludu proročanstvom da će Macbeth biti ubijen tek kada šuma priđe do njegovog dvorca i kada dođe muškarac koji nije rođen od žene da ga ubije.

Patetična zabluda također može pojednostaviti raspravu o apstraktnim pojmovima. Na primjer, instruktor bi mogao htjeti reći “predmet u pokretu želi ostati u pokretu dok na njega ne djeluje vanjska sila.” Očito, objekt ne “želi” ništa. Ona nema želje ili motive bilo koje vrste. Ali takva zabluda može pomoći studentima da razumiju koncept s kojim nisu upoznati.