Grčki filozofski panteon, od Sokrata preko Platona do Aristotela, pristajao je na uvjerenje da se retorika, ili umjetnost uvjeravanja, uglavnom sastoji od tri vrste pozivanja: logosa na logiku, etosa na etiku i patosa na emocije. Iako potonji poziv na emociju može sadržavati logičan argument u svojoj ljusci, često se može otkriti da je pogrešan. Patos se neumorno koristio tijekom povijesti — od reklama do književnosti — kako bi se publika uvjerila da stane na stranu argumenta, ne nužno zato što je ispravan, već zato što se čini da je to ispravno.
Nikakve rupe ne mogu postojati u čvrstom zidu razuma s logičnim argumentom ili logosom. Kada se upotrijebe druge komponente retorike, tema počinje postajati mutna. Korištenje etosa će skrenuti pozornost na integritet govornika ili pisca, pokazujući kako publika može vjerovati prosudbi te osobe. Tada patos, preteča riječi kao što su “patetično”, “empatija” i “patološki”, ulazi u argument kako bi povukao živce publike. Osjećaji ljubavi, mržnje, ponosa, sreće i zavisti ključne su teme pisanja ili govora utemeljenog na patosu.
Globalni građani u 2011. svakodnevno su bombardirani patosom. Umjesto da skrene pozornost na logičko obrazloženje iza argumenta ili na integritet osobe ili institucije koja iznosi taj argument, emocionalna privlačnost će pokušati natjerati publiku da se osjeća na određeni način u nastojanju da pridobije nove obraćenike. Na primjer, umjesto povezivanja logike poboljšanja uvjeta u trećem svijetu ili integriteta organizacije koja pokušava poboljšati te uvjete, takve vrste institucija često usmjeravaju svoje reklame na emocije prikazujući nedovoljno uhranjenu djecu u lošim uvjetima. Argument protiv rasizma mogao bi se zadržati na logičkim i etičkim razlozima za odupiranje ovoj povijesnoj prijetnji, ali i uključivati patos uključivanjem priče o susjedu ili prijatelju koji je izravno patio od rasizma.
Unutar ovog polja potencijalnih zabluda nalazi se nekoliko potkategorija patosa. Svaka potkategorija ima svoje ime i emocionalnu vezu. Oni uključuju pozive na zavist, strah, mržnju, sažaljenje i ponos — argumentum ad invidiam, metum, odium, misericordiam i superbiam, redom.
Patos je usko povezan s još jednom potencijalno pogrešnom privlačnošću koja se naziva željama. Uključujući vjeru, kreativnu vizualizaciju ili optimizam, ovaj argument pretpostavlja da će publika željeti da se određeno uvjerenje ili ishod ostvari. Opet, logičan argument mogao bi se umotati u sve ove zablude i još uvijek biti istinit. U njima bi se također mogla prikriti zabluda.