Percepcija opasnosti je složena ljudska kognitivna vještina koja omogućuje osobi da identificira potencijalno opasnu situaciju. Dobro razvijene vještine percepcije opasnosti omogućuju osobama koje se bave aktivnostima poput vožnje da na vrijeme prepoznaju opasnosti kako bi poduzele odgovarajuće preventivne mjere. Instinktivno usporavanje pri približavanju skupini djece koja se igraju uz cestu dobar je praktični primjer ove vještine. Nažalost, ove vještine ovise o sposobnostima vizualne i slušne percepcije pojedinca i uvelike se usavršavaju iskustvom, što dovodi do povećanih rizika tijekom krivulja učenja. Također su izrazito individualističke karakteristike i nisu jednako razvijene kod svih osoba.
Sposobnost osobe da procijeni situaciju kako se ona odvija i brzo identificira potencijalne opasnosti na vrijeme kako bi ih izbjegla poznata je kao percepcija opasnosti. Ova vještina je proizvod sposobnosti slušne i vizualne percepcije, situacijskog i životnog iskustva te složenih kognitivnih procesa kao što su pozornost na detalje i koncentracija. Akumulacija iskustva u smislu izloženosti situaciji u određenoj aktivnosti i općeg životnog iskustva teško se stječe tijekom duljeg razdoblja i, nažalost, ide ruku pod ruku s povišenim rizicima u ranim fazama bilo koje krivulje učenja. Oba područja sposobnosti percepcije i kombiniranog iskustva igraju ključnu ulogu u percepciji opasnosti kao što je prikazano u prethodno spomenutom primjeru vožnje.
Kada prilazi djeci koja se igraju, vozač asimilira i vizualne i slušne informacije, čiji će opseg ovisiti o sposobnosti pojedinca u tim područjima percepcije zajedno s njegovom ili njezinom razinom koncentracije u to vrijeme. Nažalost, ako vozač ne vidi ili ne čuje djecu na vrijeme da proaktivno reagiraju, sve radnje izbjegavanja opasnosti bit će nagurane u djelić sekunde u kojem je jednom od djece potrebno da potjera loptu na cestu. Ova vrsta situacije prečesto dovodi do tragičnog gubitka života i snažno naglašava važnost ranog prepoznavanja bilo koje vrste oštećene percepcije.
Kada se vizualno identificira potencijalna opasnost koju predstavljaju aktivnosti djece, situacijsko iskustvo treba upozoriti vozača na činjenicu da će biti teško izbjeći sudar pri većim brzinama, pa on ili ona usporava pri približavanju. Osim toga, životno iskustvo možda je naučilo vozača da uzme u obzir činjenicu da će djeca, dok su zaokupljena svojim igrama, vjerojatno neće obraćati dovoljno pažnje na promet kako bi izbjegla izazivanje potencijalne opasnosti. Ovi vizualni inputi i dva dijela stečenog znanja u kombinaciji s budnošću i pozornošću na detalje trebali bi vidjeti da vozač uspori i eventualno se udalji od rubnika dok propušta djecu. Vozač koji se ne uhvati na zastavice opasnosti i sruši jedno od djece nije nužno loš vozač, tehnički, ali pokazuje opasan nedostatak vještina prepoznavanja opasnosti.
Ove vještine su izrazito individualističke i nisu jednako razvijene kod svih pojedinaca. Srećom, moguće je, u mnogim slučajevima, identificirati nedostatak sposobnosti prepoznavanja opasnosti, dopuštajući pojedincu da se usredotoči na njihovo poboljšanje. Programi osposobljavanja za mnoge opasne aktivnosti uključuju opsežne testove percepcije opasnosti koji će dati rano upozorenje na bilo kakve nedostatke u vještinama svojstvenim osobama. Ovi testovi uključeni su u mnoge programe obrazovanja vozača, obuku rukovatelja strojevima i programe obuke osoblja za provedbu zakona i sigurnosti. Srećom, za mnoge ljude, stalna budnost u opasnim okruženjima može do određene točke nadoknaditi nedostatak percepcije opasnosti.