Percepcija tla figure je posebno područje spoznaje koje se odnosi na to kako ljudi gledaju na određene objekte u dvodimenzionalnom prostoru. Neki od najpoznatijih primjera percepcije tla figura testiraju funkciju očiju i mozga u odvajanju djelomično spojenih oblika. Ova vrsta percepcije ima primjenu u umjetnosti i dizajnu kao sredstvo osposobljavanja umjetnika da se usredotoče na elemente prostora na danoj slici. Znanstvenici koji proučavaju psihologiju percepcije često koriste slike tla kako bi pokazali kako konkurentne vizualne slike mogu slati različite signale u mozak.
Jedan od glavnih fokusa percepcije tla figure je fenomen razdvajanja između čvrste pozadine slike i bilo kojeg oblika prednjeg plana koji imaju određene obrise. Najočitiji uzorci ovog vizualnog trika mogu se naći u crno-bijelim crtežima ili slikama koje se mijenjaju kada gledatelji pogledaju samo jedno od dva područja. Poznati uzorak pojavljuje se kao bijela vaza postavljena na čvrstu crnu pozadinu. Kada gledatelji pomaknu pogled s bijelog područja na crno, čini se da se slika mijenja u jedno od dva lica u profilu koja gledaju jedno u drugo. Ovakva se slika ponekad može koristiti i kao test sposobnosti vizualne percepcije dubine.
Neki umjetnici koriste percepciju tla kako bi stvorili djela koja djeluju kao optičke iluzije. Njihova svrha ponekad može biti dovođenje u pitanje pouzdanosti onoga što ljudi vide u odnosu na ono što percipiraju intuitivno. Gledatelji mogu vidjeti dvije slike koje se međusobno natječu i koje čak mogu stvoriti suptilan poriv u mozgu da pokuša pogledati obje stvari odjednom. Ovo vizualno natjecanje označeno je kao jedan od češćih problema s percepcijom tla. Neke teorije percepcije tvrde da ljudi mogu trenirati svoj mozak da vide oba objekta odjednom, dok druge škole mišljenja odbacuju ovu ideju kao vrlo tešku, ako ne i nemoguću.
Određene druge ideje spoznaje također mogu proizaći iz proučavanja percepcije tla. Neki psiholozi navode da se ovaj čin vizualnog odvajanja odnosi i na druga područja percepcije kao što su slušna. Isti osnovni principi mogu se primijeniti na studije o tome kako ljudi, na primjer, mentalno odvajaju melodije od harmonija u glazbi. Ove informacije također mogu otkriti kako ljudski mozak reagira na glazbene skladbe koje su disonantne u odnosu na one koje su ugodnije čuti.