Peroracija je posebna kategorija retorike ili komunikacije koju mnogi opisuju kao zaključak ili završetak govora ili pisanja. Ova vrsta komunikacije često djeluje kao sintetizirajući sažetak onoga što je prethodno rečeno ili napisano. Iako je peroracija korisna u nekim vrstama komunikacije, manje je očita u neformalnoj komunikaciji koja često završava naglo ili spontano.
Obično je peroracija mjesto gdje govornik ili pisac sažima ideje na koje su se usredotočili tijekom svog izlaganja. To može uključivati pojašnjenje nekih od dužih ili kompliciranijih dijelova monologa ili na drugi način pružanje sažetog popisa argumenata, podataka ili drugih ideja koje govornik ili pisac pokušava iznijeti. U mnogim slučajevima, peroracija funkcionira kao uvjerljivi element komunikacije, gdje govornik ili pisac čini dodatni pokušaj učinkovitog dosezanja do publike.
Jedan izvrstan primjer peroracije ističe se u modernim društvima engleskog govornog područja. Ova pojava se naziva završnom riječi, a uobičajena je u sudnicama i drugim pravnim mjestima. Odvjetnici su stoljećima koristili ovu konvenciju i ona je snažan dio njihovih ukupnih prezentacija u pravnim argumentima.
Pravne završne riječi i druge vrste peroracija mogu koristiti određena retorička sredstva ili strategije. Jedan od njih se često naziva paralelizam. U ovoj vrsti retoričke strategije, govornik ocrtava prethodne ideje koristeći nekoliko kongruentnih fraza koje se međusobno nadopunjuju u smislu duljine, stila ili izbora riječi. Ova tehnika može pomoći da se peroracija učini učinkovitijom u smislu dosezanja publike.
Druge strategije za peroracije mogu uključivati popis, gdje govornik ili pisac pokušava nabrojati prethodne ideje na gotovo tehnički način. To obično ne uključuje stvarno recitiranje brojeva, ali može uključivati dodatni govor tijela kao što je otkucavanje ili nabrajanje stavki brojanjem na prste. S druge strane, govornik može uputiti samo jednu emocionalnu privlačnost osmišljenu za određeni uvjerljiv rezultat, bilo korištenjem moćnog jezika za dočaravanje etosa, ili kombiniranjem pozivanja na razum i probleme za koje on ili ona osjeća da će odjeknuti kod publike. Na primjer, političari u mnogim zemljama uključit će govor na krajevima predizbornih govora, koji će često uključivati upućivanje na specifična pitanja “vrućih gumba”, jezik usmjeren na jedinstven odnos s biračkom jedinicom ili druge slične vrste poziva.