Pet uobičajenih okusa su: gorčina, kiselost, slatkoća, slanost i umami. Na zapadu je tek nedavno uključen umami okus, a predloženi su i brojni drugi mogući okusi, posebice onaj za masnoću i jedan za metalni ili kalcijev okus.
Pet okusa prenosi se na tijelo putem receptora koji se nalaze u ustima, a nazivaju se okusni pupoljci ili okusni čašice. Velika većina okusnih pupoljaka nalazi se na vrhu jezika, ali neki se nalaze i na krovu usta. Osim toga, osjet mirisa igra veliku ulogu u prenošenju okusa ljudima, a osobama s oštećenim ili nepostojećim osjetilima mirisa može biti teško ili nemoguće osjetiti bilo koji od pet okusa.
Ideja o postojanju nekoliko primarnih osjetila okusa u zapadnom svijetu seže još od Aristotela. Okus je podijelio na dva glavna područja: gorko i slatko, a zatim ih je dalje podijelio na okuse: naborani, kiseli, slani, sočni, oštri i ljuti. Na istoku su Kinezi integrirali ideju temeljnih okusa u svoju ideju o pet elemenata, dajući i pet okusa: kiselo, slatko, slano, ljuto i gorko.
Postoji uobičajeni nesporazum koji smatra da su različiti dijelovi jezika odgovorni za percepciju pet okusa pojedinačno. Čak bi i medicinski tekstovi predstavili fiziologiju ljudskog jezika na ovaj način. Smatra se da je to rezultat krivo prevedenog njemačkog teksta i da se nekako propagiralo po cijelom Zapadu. Zapravo, svaki okusni pupoljak ima stotine pojedinačnih receptora, a svaki okusni pupoljak sposoban je prepoznati bilo koji od pet okusa. Iako postoje neke vrlo male razlike u smislu osjetljivosti na različitim dijelovima jezika, one su nevjerojatno male.
Dugo vremena na Zapadu, četiri okusa davana su jednostavno gorčina, kiselost, slatkoća i slanost. Smatralo se da ova četiri okusa pokrivaju svaki dostupan ukus. Međutim, nedavno je u raspravu na Zapadu dodan i okus umami, koji je dugo bio uključen u istočnjačke ideje primarnih okusa.
Kiselina je okus koji se može naći u namirnicama kao što su limun, ocat i određeno nedozrelo voće. Kiselina se prenosi ionskim kanalima koji traže hidronijeve ione, koje stvaraju voda i kiseline. Slatkoća je okus koji se može naći u mnogim zrelim voćem, te šećeru. Slatkoća se prenosi brojnim receptorima okusa koji se spajaju s G proteinom gustducinom.
Gorčina je okus koji se može naći u hrani kao što su pivo, grejp i sirova čokolada. Najgorča poznata tvar je sintetička kemikalija, poznata kao denatonij, koja se koristi kao dodatak otrovnim kemikalijama kako bi se pomoglo ljudima koji je slučajno progutaju. Gorčina se prenosi putem određenih receptora okusa koji se spajaju s G proteinom gustducinom. Slanost je okus koji je izazvan prisustvom iona soli u hrani. Poput kiselosti, detektiraju ga ionski kanali koji traže spojeve soli.
Umami, peti od pet okusa, okus je izazvan prisustvom glutamata. Umami izaziva uglavnom fermentirana hrana. U klasičnim izrazima okusa, umami senzacija se često opisivala kao slast ili mesnatost. Umami okus koji je većini ljudi poznat je onaj koji je izazvan prisutnošću mononatrijevog glutamata ili MSG-a.