Što je Peter Pan sindrom?

Pojam “sindrom Petra Pana” ponekad se neformalno koristi za opisivanje ljudi koji su društveno nezreli. Sindrom Petra Pana nije medicinski priznata dijagnoza, a rasprave o njemu prvenstveno se promatraju u domeni pop psihologije, iako su problemi socijalizacije zasigurno vrlo stvarna tema u cijelom svijetu i vjerojatno bi se mogli pobliže ispitati. Dan Kiley je obično zaslužan za skovanje tog pojma u svojoj istoimenoj knjizi iz 1983., a Kiley je kasnije istraživao to pitanje i u drugim tekstovima.

Petar Pan je izmišljeni lik kojeg je stvorio autor JM Barrie ranih 1900-ih. On je dječak koji nikada ne želi odrasti, odleti u Never Never Land i upusti se u razne avanture, a zaokupio je maštu mnogih sljedećih generacija, pojavljujući se u brojnim knjigama i predstavama poput drama.

Kiley je teoretizirao da neki pojedinci fizički sazrijevaju u odrasloj dobi, ali zadržavaju um djece. Imaju poteškoća u društvenim situacijama i često se ponašaju krajnje nezrelo, odbijaju preuzeti odgovornosti odraslih, upuštaju se u djetinjasto ponašanje i emocionalne ekstreme te doživljavaju izljeve bijesa i drugih emocija. Kiley je skovao izraz “sindrom Petra Pana” kako bi to opisao, tvrdeći da se sindrom prvenstveno javlja kod muškaraca.

Ideja da neki ljudi odbijaju odrasti nije nova. Na primjer, Jung je u svojim djelima opširno pisao o puer aeternusu ili “vječnom dječaku”. Osobe sa sindromom Petra Pana pate u društvenim situacijama jer nisu u stanju mentalno obraditi probleme odraslih, a njihovi odgovori na događaje u životu su dječji. Sindrom vjerojatno proizlazi iz problema sa socijalizacijom koji se javljaju tijekom djetinjstva, pri čemu se djeci ne daje prilika da odrastu, a neki psiholozi su teoretizirali da pretjerano zaštitničko roditeljstvo može igrati veliku ulogu u nastanku sindroma Petra Pana.

Budući da sindrom Petra Pana nije priznat psihološki problem, ne postoji utvrđeno liječenje. Međutim, ljudi koji su emocionalno nezreli mogu imati koristi od usluga psihologa, koji će možda moći koristiti modificiranje ponašanja, terapiju razgovorom i druge tehnike kako bi potaknuo pacijenta na odrastanje. Kao i kod mnogih psiholoških problema, liječenje je najučinkovitije kada ga pacijent aktivno traži i želi modificirati svoje ponašanje, jer će to značiti da je pacijent spreman uložiti se u posao kako bi liječenje uspjelo.