Plansko gospodarstvo je gospodarski sustav u kojem su ekonomske odluke vezane za raspodjelu resursa, proizvodnju, ulaganja i određivanje cijena pod kontrolom vlade ili nekog drugog mjerodavnoga tijela. U 20. stoljeću popularno se vjerovalo da bi centralno planirano gospodarstvo bolje odradilo posao od neplanskog gospodarstva u rješavanju potreba ljudi bez potčinjavanja tih potreba neizvjesnostima i poslovnim ciklusima slobodnog tržišnog gospodarstva. Plansko gospodarstvo karakterizira državna kontrola nad sredstvima za proizvodnju, čak i ako je stvarno vlasništvo privatno. Nasuprot tome, u zapovjednoj ekonomiji, više prisilnom tipu planske ekonomije, sredstva za proizvodnju gotovo su isključivo u vlasništvu države.
Odluke potrebne u gospodarskom planiranju teško je donijeti u demokratskoj državi zbog brojnih suprotstavljenih interesa. Većina planiranih ekonomija, dakle, općenito je postojala samo tamo gdje je oblik vladavine oligarhija ili diktatura, kao što je bivši Sovjetski Savez, te u Indiji prije 1991. Kina, još jedna velika diktatura, imala je zapovjednu ekonomiju do 1978., kada je počeo je dopuštati privatno vlasništvo malih poduzeća s određenom razinom autonomije u donošenju odluka.
Postoji nekoliko prednosti za planirana gospodarstva, među kojima je glavna sposobnost države da nametne stabilnost na ponekad nestabilnim slobodnim tržištima. U takvoj ekonomiji, proizvodni koncerni oslobođeni su pritiska da ostvare prihode i dobit kako bi nastavili svoje poslovanje. Stoga mogu zadržati svoju radnu snagu zaposlenom i osigurati tržište za sirovine koje troše u svojoj proizvodnji.
Još jedna prednost centralno planiranog gospodarstva je sposobnost osiguravanja proizvodnje „društvenih dobara” — dobara i usluga koje se smatraju potrebnima, čak i ako nisu vrlo profitabilne. To bi moglo uključivati stanovanje s niskim prihodima i lijekove za siročad. Zagovornici središnjeg planiranja tvrde da u slobodnoj tržišnoj ekonomiji takva dobra ne bi dobila prioritet sve dok ne bi mogla proizvesti veći profit, obično na račun potrošača.
Planirana gospodarstva su nepropusna za tržišne sile i poslovne cikluse, što olakšava postizanje glavnih ciljeva. Nerazvijene zemlje, na primjer, mogu zahtijevati razine ulaganja u modernizaciju i industrijalizaciju koje se ne bi održale u ekonomiji slobodnog tržišta.
Postoje mnogi nedostaci planiranih nacionalnih ekonomija. Gotovo je nemoguće sve isplanirati, pa kad nešto krene po zlu što nije uzeto u obzir, cijeli sustav počinje kvariti. Povijesno gledano, planirana gospodarstva ne razmatraju učinkovito kvarove strojeva ili opreme, te ih stoga općenito karakterizira kronična nestašica rezervnih dijelova. Planirana gospodarstva ne rješavaju dobro detalje.
Drugi veliki nedostatak planskog gospodarstva je nesposobnost planera da predvidi ponašanje potrošača. Ekonomsko planiranje provodi se s ciljem postizanja nekih makroekonomskih ili društvenih ciljeva, ali ne može jamčiti da će potrošači reagirati prema očekivanjima. U biti, nisu svi potrošači u potpunosti predani ciljevima i zadacima vlade.
Iako su planirana gospodarstva nepropusna, barem u teoriji, na poslovne cikluse i pritiske slobodnog tržišta, nisu bila baš uspješna u smislu promicanja dugoročnog gospodarskog rasta i zadovoljstva potrošača. Velike nacije koje su koristile ekonomsko planiranje u 20. stoljeću razvile su se u gospodarstva koja dopuštaju znatno veću razinu uključenosti u gospodarsko odlučivanje komponenti gospodarstva osim vlade. One nacije koje još uvijek koriste ekonomsko planiranje općenito su male i bore se.
Iako planirana gospodarstva nisu bila baš uspješna, nijedna velika država nema potpuno slobodno tržište. Umjesto toga, oni koriste sustav državnog utjecaja na gospodarstvo, koji se ponekad naziva indikativno planiranje ili sustav mješovitog gospodarstva. Ove sustave karakterizira korištenje utjecaja vlade, porezne politike, bespovratnih sredstava i subvencija kako bi se utjecalo na ekonomske odluke, ali općenito ne prisila. Osim toga, sve vlade koriste manje-više opsežan sustav propisa za upravljanje ponašanjem različitih komponenti tržišta, čak i ako ne kontroliraju raspodjelu resursa. Odnosno, vlada možda neće diktirati proizvodnju automobila ili cijene, ali će diktirati sigurnosne standarde.
Dok sve vlade rutinski pokušavaju utjecati na svoja gospodarstva iz raznih razloga, ti su pokušaji bili najuspješniji kada su konačan izbor prepustili pojedinačnim gospodarskim akterima. Opsežnije planirane ekonomije koje su nametnule autoritarne vlade ponekad su bile kratkoročno uspješne u postizanju ekonomske stabilnosti, ali nisu prevladale dugoročno.