Planirana zastarjelost je praksa proizvodnje uređaja, proizvoda ili druge komercijalno kupljene robe dizajnirane s namjerom da imaju samo određeni vijek trajanja ili ciklus upotrebe. Praksa se može vidjeti u upotrebi u brojnim područjima i industrijama, i premda je možda svi ne smatraju etičkom, ona nije protuzakonita. Unatoč namjeri iza planirane zastarjelosti, ovi proizvodi često su još uvijek podržani ili imaju jamstvo proizvođača na određeno vrijeme. Zastarjelost dolazi nakon ovog zadanog vremena, obično određena onim što proizvođači vjeruju da je tržište spremno održati.
Mnogi ljudi ističu američku automobilsku industriju kao prvu koja je razvila i koristila koncept planirane zastarjelosti, iako su brojne različite industrije nastavile koristiti i usavršavati tu praksu. Što se tiče motornih vozila, praksa se općenito smatra korištenjem materijala ili metoda proizvodnje koji osiguravaju da će vozilo trajati samo određeni broj godina prije nego što ga treba zamijeniti. Dok će neke dijelove motornog vozila uvijek trebati zamijeniti zbog prirode motora, planirana zastarjelost to čini korak dalje i osigurava da će se veći dijelovi vozila, možda cijelo samo vozilo, morati zamijeniti u kraći vremenski period. Mnogi ljudi gledaju koliko su dugo automobili nekada trajali, u usporedbi s novijim automobilima za koje se čini da je potrebna zamjena u mnogo kraćem vremenu, kao dokaz ove vrste prakse.
Industrija računalnog hardvera i softvera također je izgradila svoje poslovanje na određenoj količini planirane zastarjelosti. Iako poboljšanja tehnologije i napredak u razvojnim procesima mogu objasniti određene promjene u onome što se pruža, postoje i dokazi koji ukazuju na to da su se neke od ovih praksi prenijele u računalnu industriju. Na to se često ukazuje kod određenih programera softvera koji stvaraju računalne operacijske sustave (OS) i izdaju novi proizvod svakih nekoliko godina. Argument koji ukazuje na to da se koristi planirana zastarjelost posebno je snažan jer programeri softvera prestaju podržavati starije verzije određenih programa, zahtijevajući od potrošača da kupe nove verzije kako bi nastavili s drugim programima.
Obično se praksa planirane zastarjelosti baca u negativno svjetlo, budući da je potrošači vide kao način da ih tvrtke prisile da troše više novca. Branitelji takve prakse, međutim, ukazuju na potrebu da poduzeća ostvaruju profit i zadrže kupce. Ako je proizveden savršen proizvod koji nikada nije trebao biti zamijenjen ili nadograđen, tvrde oni, tada bi tvrtka imala samo ograničeno trajanje u kojoj bi prodala takav proizvod prije nego što ga svaki kupac ima i nikada ga ne bi trebao zamijeniti.