Plin iz škriljevca odnosi se na prirodni plin koji se kopa iz bušotina iz škriljevca. Oblik stijene bogate plinom, škriljac se često nalazi u slojevima u tlu. Iako vađenje plina iz škriljevca u prošlosti nije bilo vrlo isplativo, nedavna tehnološka otkrića poboljšala su izglede za iskopavanje plina iz škriljevca. Konkretno, tehnike hidrauličkog frakturiranja i horizontalnog bušenja uvelike su riješile neke od problema povezanih s dobivanjem pristupa plinu iz škriljevca. Neki su, međutim, kritizirali iskopavanje plina iz škriljevca kao štetno za okoliš.
Škriljac je vrsta sedimentne stijene koja sadrži glinu i minerale kao što je kvarc. Obično se nalazi u stijenama iz paleozojske i mezozojske ere, što znači da je često između 500 i 700 milijuna godina. Poznato je da su škriljci bogati organskom tvari, uključujući prirodni plin.
Prva bušotina izbušena za vađenje prirodnog plina u Sjedinjenim Državama bila je bušotina za plin iz škriljevca. Do 1860., međutim, konvencionalna ležišta prirodnog plina postala su isplativija od škriljevca kao izvora plina. Posljednjih godina novi tehnološki razvoj učinio je iskopavanje plina iz škriljevca profitabilnijim. Mnoge zemlje sada gledaju na tehnologiju plina iz škriljevca kako bi zadovoljile svoje buduće energetske potrebe, uključujući SAD i Kinu.
Iako bušotine plina iz škriljevca obično nisu dovoljno propusne da bi omogućile jednostavno vađenje prirodnog plina, pojava hidrauličkog frakturiranja pomogla je da se zaobiđe ovaj problem. Hidrauličko frakturiranje uključuje bušenje bušotine u bušotinu i pumpanje tekućine koja se naziva frakturna tekućina. Tekućina za lom služi za povećanje tlaka u bušotini, što dovodi do stvaranja novih fraktura. Može se dodati propusna mješavina poput pijeska kako bi pukotine bile otvorene i omogućilo istjecanje prirodnog plina iz bušotine. Tehnike hidrauličkog frakturiranja otvorile su mnoge bušotine plina iz škriljevca kao potencijalne izvore prirodnog plina.
Druga tehnologija koja je vađenje plina iz škriljevca učinila ekonomičnijim je horizontalno bušenje. Horizontalno bušenje nastoji modificirati putanju bušotine kako bi bolje prodrlo u škriljac bogat plinom. Ova tehnika se koristi jer se bušotine od škriljevca često protežu vodoravno u slojevima koji nisu jako debeli u okomitom smjeru. Međutim, kako bi se maksimizirao protok prirodnog plina, površina bušotine u kontaktu s bušotinom mora biti maksimalno povećana. Stoga se bušotine buše vodoravno kroz bušotinu od škriljevca kako bi se poboljšao protok plina.
Iskopavanje prirodnog plina iz škriljevca predmet je kontroverzi. Prirodni plin je prvenstveno metan, koji je snažan staklenički plin. Neki kritičari tvrde da je količina ispuštenog metana iz vađenja škriljevca veća nego kod konvencionalnih izvora plina. Kritizirano je i hidrauličko frakturiranje. Neki kažu da će kemikalije koje se koriste tijekom hidrauličkog frakturiranja kontaminirati podzemnu vodu.