Što je poduzeće u privatnom vlasništvu?

Privatno poduzeće je društvo koje drži mala skupina privatnih dioničara koji ne trguju svojim vlasničkim kapitalom u društvu na javnom tržištu. Ljudi često griješe pretpostavljajući da su takve tvrtke male. Zapravo, neke vrlo velike globalne tvrtke kao što su Mars, Bosch i Ikea su privatne tvrtke, a zajedno najveće svjetske privatne tvrtke čine velik dio globalnog tržišta. Naravno, postoje i mnoge male tvrtke koje su u privatnom vlasništvu.

Takve tvrtke često su u obiteljskom vlasništvu i njima upravljaju. Te tvrtke mogu radije ostati privatne kako bi članovi obitelji mogli zadržati kontrolu nad tvrtkom. Ostala privatna poduzeća imaju različite razloge da ostanu privatna, a privatna tvrtka također ima mogućnost izlaska na burzu i postati javno poduzeće na burzi. Izlazak na burzu omogućuje poduzeću da iskoristi kapital i može se obaviti u strateškom trenutku.

Ključni nedostatak privatnog poduzeća je taj što tvrtka neće imati brz pristup kapitalu jer ne može prodavati dionice i obveznice na otvorenom tržištu. To znači da takve tvrtke trebaju velike rezerve sredstava za rad ili moraju imati pristup privatnim investitorima koji mogu osigurati kapital.

Također poznate kao tvrtke koje ne kotiraju ili ne kotiraju, te tvrtke ne podliježu istim zahtjevima izvješćivanja i transparentnosti kao javna poduzeća. Javno poduzeće mora otkriti financijske podatke i poslovati na način koji koristi svojim dioničarima. Ovaj zahtjev nije na snazi ​​za privatne tvrtke. Tvrtke poput Marsa koje radije rade u tajnosti vide nedostatak zahtjeva za izvješćivanjem kao izrazitu prednost.

Nepridržavanje standarda odgovornosti također može omogućiti privatnoj tvrtki da se upusti u neuobičajene poslovne prakse, koje nisu nužno štetne. Tvrtke se mogu odlučiti za ulaganja ili aktivnosti koje se mogu činiti čudnim i čekati da se te aktivnosti isplate, umjesto da se osjećaju pod pritiskom dioničara.

Mnoge vlade zahtijevaju od privatnih tvrtki da drže dioničare ispod određenog broja. To je osmišljeno kako bi se spriječilo da tvrtke djeluju učinkovito kao javna poduzeća bez ikakve odgovornosti. Zahtjevi se razlikuju; neke vlade dopuštaju tvrtkama da imaju do 500 dioničara prije nego što se od njih zahtijeva da izađu na berzu, dok druge ograničavaju broj dioničara koje privatna tvrtka može imati na mnogo niži maksimum, poput 50 ili 100.