Pojam “nedovoljna zaposlenost” ima tri različita povezana značenja. U jednom smislu, odnosi se na situaciju u kojoj netko s izvrsnim kvalifikacijama radi na poziciji koja zahtijeva niže kvalifikacije, kao na primjer u slučaju odvjetnika koji vozi školski autobus. U drugom smislu, podzaposlenost znači rad na pola radnog vremena kada bi se radije radilo o punom radnom vremenu. U trećem smislu, podzaposlenost je oblik prekomjernog broja zaposlenih u kojem zaposlenici nisu u potpunosti iskorišteni.
Svi oblici nedovoljne zaposlenosti imaju posljedice za gospodarstvo i zdravlje poslovne zajednice. Nedopuštajući ljudima da rade punim potencijalom, nedovoljna zaposlenost može izazvati frustraciju radnika, što dovodi do nezadovoljstva poslom ili poslodavcem. Za poslodavce, višak osoblja može biti problematičan, jer zahtijeva plaćanje ljudima koji ne proizvode, što potencijalno može dovesti do pada prihoda.
Kronična nedovoljna zaposlenost također može prikriti istinu iza situacija zapošljavanja. Kada zemlje sastavljaju statistiku zapošljavanja, obično dolaze do osnovnog broja “nezaposlenih” pojedinaca, koristeći taj broj za procjenu zdravlja tržišta rada. Ovaj broj ne uključuje radnike s nepunim radnim vremenom koji traže posao s punim radnim vremenom, jer se smatraju zaposlenima, a također ne odražava ni radnike koji su slabo plaćeni, s obzirom na njihove kvalifikacije. To znači da bi konkurencija za radna mjesta zapravo mogla biti žešća nego što bi statistika zapošljavanja sugerirala.
U prvom smislu, nedovoljna zaposlenost je čest problem u velikom dijelu razvijenog svijeta. Mnogi ljudi s fakultetskim diplomama rade na poslovima niske razine ili u uslužnoj djelatnosti jer je tržište rada zasićeno. Osim toga, vrlo kvalificirani pojedinci iz svijeta u razvoju koji imigriraju u razvijeni svijet u potrazi za poslom mogu se naći na radnim mjestima za koje su izrazito prekvalificirani; računovođe, odvjetnici i liječnici, na primjer, mogu raditi kao dadilje, domara ili taksisti.
Vrlo je ozbiljno i pitanje nepunog radnog vremena kada se želi rad na puno radno vrijeme. Neki ljudi bivaju prisiljeni na poslove sa skraćenim radnim vremenom zbog skraćenja radnog vremena, dok se drugi pronalaze na honorarnom poslu jer ništa drugo nije dostupno, iako stvarno trebaju raditi puno radno vrijeme. Ovaj je problem osobito čest u područjima sa sezonskim zapošljavanjem, gdje poslodavci smatraju da je jeftinije održavati i otpuštati osoblje s nepunim radnim vremenom, umjesto stalnog zadržavanja punog osoblja.
U smislu nedostatka osoblja, podzaposlenost se pojavljuje u raznim situacijama. Neke tvrtke, na primjer, imaju puno osoblje kako bi bile spremne za sezonski rad, ili kako bi zadržale dobro obučene, kvalificirane radnike kako bi bili dostupni kada je potrebno. Zakoni o radu i pritisci sindikata također mogu spriječiti tvrtku da smanji broj zaposlenih ili radno vrijeme, što dovodi do situacije u kojoj se ljudi javljaju na posao, ali nemaju što raditi. Osim što je loše za tvrtku, to može biti i vrlo frustrirajuće za zaposlenike.