Što je pogrešna osuda?

Nepravomoćna osuda je neostvarivanje pravde koja proizlazi iz kaznenog postupka. Optuženik je osuđen za zločin koji nije počinio, a pogreška se često dokazuje tek nakon okrivljenikove smrti ili nakon što odsluži značajan dio zatvorske kazne. Postoji nekoliko razloga za pogrešne osude, uključujući lažne izvještaje očevidaca, nekompetentne branitelje i neprikladnu forenzičku znanost. Neki odvjetnici uspjeli su dokazati nevinost osuđenih zločinaca korištenjem DNK dokaza. Taj put ponekad nije dostupan jer se biološki dokazi često uništavaju ili gube nakon osude.

Izraz pogrešna osuda ne koristi se obično u građanskim parnicama. Uglavnom se koristi za opisivanje pravomoćne presude o krivnji u kaznenom postupku protiv okrivljenika koji je nevin za zločine. Najviši dužnosnik u regiji, kao što je guverner države, može pomilovati okrivljeniku i osloboditi je od odgovornosti ako se osuda poništi. Osim što je oslobođenom dala slobodu, regija je odgovorna za njezino financijsko obnavljanje.

Osoba koja dobije poništenu osudu naziva se oslobođenik, odnosno oslobođeni zatvorenik. Ta osoba često ima određena prava zbog boli, patnje i drugih gubitaka povezanih s pogrešnom osudom. Neke jurisdikcije imaju zakone o naknadi, a oslobođeni mogu tražiti naknade za naknadu; naknada je često iznos koji se temelji na ukupno odsluženim godinama. Oslobođeni u jurisdikcijama sa ili bez tih zakona mogu podnijeti građanske tužbe kako bi dobili pravednu naknadu, au nekim slučajevima i dodatnu kaznu kaznene štete. Tužitelj u kaznenom postupku nastupa u ime regije ili države, pa su porezni obveznici često ti koji plaćaju za pogrešne osude. Oslobođeniku se često isplaćuje iznos na temelju ukupnog broja odsluženih godina.

Razlozi za pogrešnu osudu su brojni. Jedan od čestih uzroka su lažna izvješća očevidaca. Svjedoci ponekad krivo identificiraju optuženika, a ti dokazi se koriste kako bi porote donijele osuđujuću presudu. Drugi čest uzrok je čista nesposobnost branitelja. Neki odvjetnici ne prisustvuju zakazanim ročištima, zaspu tijekom kaznenog postupka ili ne kontaktiraju vještake u vezi s forenzičkim znanostima u predmetu. To rezultira još jednim čestim uzrokom pogrešnih osuda, a to je prihvaćanje pogrešnih forenzičkih dokaza, koji su često neispravni zbog neprikladnih metoda testiranja ili nedoličnog ponašanja.