Također poznat kao “test detektora laži”, poligrafski test nije nešto izvan filmova. Poligrafi su čest dio kriminalističkih istraga i provjera prošlosti. Sve više tvrtki, posebice državnih tijela, sada zahtijeva ove testove od potencijalnih zaposlenika.
Poligraf je jednostavan stroj koji se sastoji od šest senzora ili “žica” koji su spojeni na osobu koja ispituje. Ispitivač, poznat kao forenzički psihofiziolog (FP), promatra list papira u pokretu i vrstu linija nacrtanih na njemu posebnom olovkom. Ove linije variraju ovisno o emocionalnoj reakciji ispitanika na pitanja, a ti se signali bilježe na papiru.
Unatoč tome što ime sugerira, poligrafsko testiranje ne otkriva laži, već procjenjuje fizičke odgovore ispitanika na niz pitanja. Da bi to učinio, procjenjuje broj otkucaja srca, brzinu disanja, krvni tlak i znoj na vrhovima njegovih prstiju. Ponekad poligraf također procjenjuje nevoljne pokrete ruku i nogu te živčane tikove, koji se često otkrivaju tijekom teških pitanja. Općenito, kada osoba laže, broj otkucaja joj se ubrzava, počinje se znojiti i reagira cijelo tijelo. To je ono što test mjeri.
Prije početka poligrafskog testiranja, ispitivač i osoba koja se testira proći će kroz “prettestni intervju”. Tijekom tog vremena, ispitivač će objasniti kako test funkcionira i pregledati pitanja koja treba postaviti. U slučaju pravnih pitanja, odvjetnik je obično prisutan tijekom ove faze. Tijekom stvarnog testa, ispitivač postavlja mješavinu irelevantnih pitanja, poput “Kako se zoveš?”, i pitanja koja su izravno povezana s problemom koji se testira.
Postoji mnogo kontroverzi oko testova detektora laži, jer ih svatko može naučiti varati uz odgovarajuću obuku i pripremu. Iako se rezultati poligrafskog testiranja mogu koristiti na sudu, mnoge se organizacije sada bore za ukidanje ove prakse jer ne može biti 100% točna.