Poliomijelitis je općenito poznat kao dječja paraliza u većini dijelova svijeta, a to je bolest koja može biti blaga do iznimno teška. Pomisao da se dijete zarazi teškim oblicima poliomijelitisa proganjala je roditelje u mnogim dijelovima svijeta sve do sredine 1950-ih. Tada je dr. Jonas Salk objavio da je razvio cjepivo za sprječavanje zaraze.
Uz napore da se osigura da su sva djeca cijepljena, opasnost od ove bolesti postupno se povukla, a mnogi dijelovi svijeta više ne prijavljuju slučajeve infekcije divljim virusom, iako ga nekolicina može dobiti oralnim cjepivom protiv dječje paralize (OPV). Druga vrsta cjepiva koja koristi mrtvi virus poliomijelitisa sada se preporučuje na mnogim mjestima jer se smatra manje rizičnim. Unatoč široko dostupnom cjepivu od 1950-ih, još uvijek postoje mjesta na kojima je poliomijelitis problematičan, uključujući dijelove Bliskog istoka, a ljudi koji putuju u udaljena područja trebali bi provjeriti trebaju li im dodatna zaštita od poliomijelitisa. Također postoji zabrinutost zbog sve većeg broja ljudi koji odluče ne cijepiti svoju djecu, jer bi to moglo ponovno uvesti virus na mjesta gdje se ranije smatralo da je iskorijenjen.
Polio se lako zarazi tamo gdje se javlja prirodno i među necijepljenim populacijama. Može putovati u kontaminiranoj vodi ili hrani ili se prenositi analnim i oralnim kontaktom. Većina ljudi koji dobiju bolest će patiti od neparalitičkih oblika poliomijelitisa. Mogu imati simptome groznice, grlobolje, povraćanja, bolova u mišićima, ukočenih mišića, a ponekad i meningitisa. Teži oblik bolesti naziva se paralitička dječja paraliza, a može započeti istim simptomima. Nakon otprilike 10 dana, oni se iznenada mijenjaju i uključuju grčeve u mišićima, paralizu udova i potpuni gubitak normalnih refleksa.
Paralitički poliomijelitis može zahvatiti kralježnicu, moždano deblo ili oboje. Kada je zahvaćeno moždano deblo, disanje može postati otežano i može biti potreban aparat za disanje kako bi se spriječila smrt. Kada se pojavi bilo koji oblik paralitičke dječje paralize, oštećenje tjelesnih udova može biti trajno, a mnogi ljudi izgube doživotnu funkciju određenih dijelova tijela.
Još jedna komplikacija koja se javlja kod ovog virusa je post-polio sindrom, koji se javlja oko 30 godina nakon bolesti. Ovaj sindrom može uzrokovati probleme s disanjem, mišićnom funkcijom ili slabost mišića i bolove u zglobovima. Poput paralitičke dječje paralize, post-polio sindrom može zahtijevati radnu i fizikalnu terapiju kako bi zadržao neke funkcije u zahvaćenim područjima.
Najbolji tretman za poliomijelitis je ne dobiti ga. Kada se zarazi, pomno se prate dokazi da se stanje može razviti u paralitične oblike. Ne postoji lijek za virus, ali ako je to moguće, može biti potrebna hospitalizacija ili karantena kako bi se spriječilo širenje bolesti za necijepljene populacije. U bolnicama pacijenti mogu primati lijekove koji pomažu kod bolova u mišićima ili groznice te antibiotike ako razviju sekundarne infekcije. Međutim, nijedan tretman na odgovarajući način ne rješava to stanje i ono mora teći svojim tijekom, nadamo se da neće završiti tipovima paralitičke dječje paralize.