U svakoj povijesti koja uključuje organiziranu vladu, vjerojatno će postojati priče o barem jednom političkom pokretu, ako ne i brojnim. Njih karakterizira organizirana skupina unutar društva koja pokušava promijeniti ponašanje, eventualno glasanjem za nove mjere, ali i radom na promjeni mišljenja ljudi o određenom pitanju. To nije isto što i pripadnost političkoj stranci u kojoj je ključni fokus glasanje za kandidate sa stranačkim afinitetom. Umjesto toga, obično uključuje neki društveni problem za koji ljudi osjećaju veliki interes.
Na primjer, pokret za građanska prava u SAD-u 1960-ih i nadalje bio je politički pokret. Ljudi koji su uključeni u ono što većina smatra zadivljujućim postignućem u promicanju američkog razmišljanja nisu nužno marširali ili bojkotirali da bi neka osoba bila izabrana na dužnost. Umjesto toga, skupina ljudi koja je bila u središtu ovog političkog pokreta činila je sve što je mogla da promijeni mišljenje ljudi o potrebi da se rase percipiraju kao jednake. To je u konačnici dovelo do političkog zakonodavstva koje je pomoglo da se škole desegregiraju, da se osigura pravednost na radnom mjestu i da se diskriminirajuće aktivnosti zabrane na brojnim frontama. Činjenica da su ljudi učinili toliko toga kako bi uvjerili druge da je ovaj zakon vrijedan dala mu je široku podršku, iako je zasigurno bilo i protivljenja.
Ponekad politički pokret dobije poticaj jer ima jakog i prepoznatljivog vođu. Pokret za građanska prava zasigurno je imao više od jednog, s ljudima poput Malcolma Xa i velečasnog Martina Luthera Kinga, Jr. Ovi čelnici mogu biti točka spajanja pokreta, a ako su i vješti govornici, možda će moći doprijeti do ogromne publike i uvjeriti ih u dobrobit društvenih i političkih ciljeva. To nije uvijek slučaj, a neki pokreti nemaju prepoznatljivu središnju figuru onima koji nisu insajderi.
Važno je vidjeti da politički pokret obično ima i društvene ciljeve. Ne radi se samo o pokušaju donošenja određenih zakona. To je pokušaj da se promijeni mišljenje ljudi o društvenim pitanjima koja bi mogla zahtijevati zakonodavstvo za dodatne promjene.
Moderni politički pokret koji je i dalje sporan u tom pogledu je potraga za pravima istospolnih parova na brak, što mnogi vide kao produžetak pokreta za građanska prava. Iako su u nekim državama u SAD-u takva prava odobrena, u drugima nisu i dalje im se uskraćuju. Postoji i protupokret, s mnogo ljudi koji pokušavaju osigurati da bračna prava ostanu isključiva za hetero parove.
Dok bi aktivisti za prava homoseksualaca željeli da brak bude slobodan za sve ljude bez obzira na spol, aktivisti za obranu braka pokušavaju uvjeriti ljude da brak treba biti isključiv. Obje grupe političkih pokreta zalažu se za zakon koji definira brak. Prvi bi više voljeli da se brak definira kao između dvoje ljudi bilo kojeg spola, dok drugi često favoriziraju ustavni amandman koji bi definirao brak samo između muškarca i žene. Ovi pokreti čine više od marširanja i organiziranja; također financiraju stvari poput reklama u nadi da će promijeniti mišljenje drugih i prikupiti podršku za svoje stajalište.
Nije teško pronaći političke pokrete u povijesti. Pokret za umjerenost u SAD-u nastojao je zabraniti korištenje alkohola, postižući taj cilj na neko vrijeme, a često je bio zamršeno povezan s pokretom za dobivanje prava glasa za žene. Ponekad grupama poput Sufražetkinja moraju proći godine da ostvare svoje ciljeve, a neki politički pokreti propadnu, a ljudi postupno gube interes za stvar. Međutim, uvijek počinje s nadom da će drugi ljudi biti pod utjecajem, a uspjeh političkog pokreta može ovisiti o tome koliko su njegovi pristaše učinkoviti u uvjeravanju drugih.