Kada se članovi određene podskupine udruže kako bi utjecali na političke ili društvene promjene, rezultat se često naziva politika identiteta. Ovaj fenomen nije ograničen na glavne rasne ili rodne podjele našeg vremena, već se proteže na seksualnu orijentaciju, etničku pripadnost, status državljanstva i druge slučajeve u kojima se određena skupina osjeća marginaliziranom ili potlačenom.
Fenomen koji se ponekad podrugljivo naziva “politikom identiteta” prvenstveno se pojavio tijekom politički burnih godina nakon donošenja Zakona o građanskim pravima 1965. Dok je velik dio pozornosti bio usmjeren na nevolju obespravljenih Afroamerikanaca, druge grupe također su tražile priznanje i prihvaćanje kroz politički aktivizam i podizanje kolektivne svijesti.
Uspjeh napora desegregacije za marginalizirane Afroamerikance potaknuo je druge skupine da poduzmu vlastitu političku akciju. Pod konceptom politike identiteta, žene bi se mogle ujediniti kako bi promovirale donošenje Amandmana o jednakim pravima. Homoseksualci bi mogli organizirati političke skupove ili pokrenuti masovne kampanje kako bi se stvorili jači zakoni o zločinima iz mržnje ili omogućili istospolnim partnerima da se kvalificiraju za bračne beneficije.
Druge skupine kao što su legalni latinoamerički imigranti ili Indijanci također su osnaženi kroz politiku identiteta. Ideja je bila da se marginalizirane ili potlačene skupine prepoznaju zbog svojih razlika, a ne unatoč njima. Identificirajući se kao Afroamerikanac ili homoseksualac ili feministica, osoba može svu svoju energiju usmjeriti na određeni politički cilj. Čini se da je ova jedinstvenost svrhe najpozitivniji aspekt ovog fenomena.
Međutim, postoje oni koji na politiku identiteta gledaju u manje pozitivnom svjetlu. Usmjeravanjem toliko energije na određeni politički program, praktičari se mogu činiti jednako zatvorenim umom ili isključivanjem kao i oni za koje tvrde da ugnjetavaju ili marginaliziraju njihovu skupinu. Ideja da autsajder ne može razumjeti probleme ili potrebe određene skupine mogla bi stvoriti više problema u političkoj areni.
Afroamerikanci koji su se osjećali potlačeni od većinske bijele vlade, na primjer, morali su prihvatiti da su za usvajanje Zakona o građanskim pravima potrebni glasovi konzervativnih bijelih zakonodavaca. Pod usredotočenim kišobranom politike identiteta, takav kompromis bilo bi mnogo teže postići. Zbog toga su mnoge organizirane manjinske političke skupine uglavnom napustile ovaj model radi ekumenijeg pristupa zajedničkim ciljevima.