Dodatna slezena je mala masa tkiva slezene koja je odvojena od pacijentove primarne slezene. Otprilike jedna od deset osoba ima jednu, a manje od jedan posto stanovništva ima više pomoćnih slezena. Ove slezene uglavnom nisu štetne i mogu, zapravo, ostati nedijagnosticirane tijekom cijelog života pacijenta, osim ako se medicinske slikovne studije abdomena ne provedu iz nepovezanih razloga.
U nekih bolesnika pomoćna slezena je rezultat razvojnih varijacija. Kada se fetus razvije, postoje brojne faze razvoja u kojima se organi pomiču i premještaju, ponekad stvarajući situacije u kojima se dodatni organi mogu razviti u tom procesu. Drugi ljudi razviju višak slezene kao rezultat traume. Grudvica tkiva je obično vrlo mala i blizu same slezene, iako se ponekad može nalaziti i na udaljenosti u trbuhu.
U nekim slučajevima, pomoćna slezena zadržava dio funkcije slezene i obrađuje crvene krvne stanice zajedno s primarnom slezenom. Kod drugih je masa tkiva jednostavno benigna izraslina u trbuhu. Iako nije nužno štetno, također nema nikakvu funkciju u tijelu. Ponekad se izraslina može otkriti tek nakon smrti tijekom obdukcije, što ilustrira činjenicu da sekundarna slezena obično ne uzrokuje zdravstvene probleme.
Postoje neke situacije kada pomoćna slezena može postati problem. Pacijenti koji se podvrgnu terapijskoj splenektomiji radi rješavanja medicinskih problema vezanih za slezenu neće doživjeti rješavanje tih problema ako se sekundarna slezena ne ukloni u isto vrijeme. Ponekad tkivna masa može postati lišena opskrbe krvlju i razviti nekrozu, odnosno smrt tkiva. To može uzrokovati bolove u trbuhu i druge simptome. Torzija pomoćne slezene, stanje u kojem se slezena pomiče iz položaja i prekida vlastitu opskrbu krvlju, još je jedan problem koji se može razviti.
Još jedan problem koji se može pojaviti kod osoba s dodatnom slezenom je da se medicinske slikovne studije mogu pogrešno pročitati. Masa tkiva mogla bi izgledati kao tumor, što je navelo radiologa da preporuči operaciju za njegovo uklanjanje. To može dovesti do nepotrebnih kirurških zahvata. Pacijenti koji znaju da imaju pomoćnu slezenu trebaju se pobrinuti da to bude zabilježeno u njihovim medicinskim kartama i da se slikovne studije čuvaju u arhivi, kako bi se nove studije mogle usporediti s prethodnim kako bi se pratile promjene u mjestu ili izgledu sekundarna slezena.