Poremećaj depersonalizacije opisuje stanje u kojem se pojedinac osjeća odvojeno od svog tijela. Ti ljudi pate od promijenjene percepcije stvarnosti i mogu se osjećati kao da nisu dio svog tijela ili okoline. Može se osjećati kao da se njihovo tijelo mijenja, otapa ili je ostavljeno, kao da su postali promatrač njegovog ili njezinog života.
Također poznat kao neuroza depersonalizacije, poremećaj depersonalizacije smatra se jednim od mnogih disocijativnih poremećaja, kako je navedeno u četvrtom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM-IV). Disocijativni poremećaj je kada se pamćenje, identitet, percepcija i svijest osobe odvoje jedno od drugog, a obično je uzrokovan teškom traumom, intenzivnom razinom unutarnjeg sukoba ili mislima i osjećajima za koje pojedinac osjeća da su zabranjeni. U poremećaju depersonalizacije percepcija je ta koja postaje nepovezana.
Najčešći uzrok ovog poremećaja je zlostavljanje, bilo fizičko, mentalno ili seksualno, ali može biti uzrokovano i posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), paničnim poremećajima, graničnim poremećajima osobnosti ili akutnim stresnim poremećajem. Također može biti povezan s prethodno postojećim drugim disocijativnim poremećajem. Droge, nedostatak sna i vrlo visoka razina stresa također mogu dovesti do simptoma poremećaja depersonalizacije, iako ne bi dugo trajali. Da bi se dijagnoza mogla postaviti, osjećaji izmijenjene stvarnosti moraju biti gotovo konstantni. Osjećaj isključenosti nakon napada panike ili epizode PTSP-a ne znači da netko pati od poremećaja depersonalizacije.
Dijagnosticiranje ovog poremećaja obično je pitanje isključivanja. Liječnici će suziti popis mogućih poremećaja sve dok poremećaj depersonalizacije ne ostane jedini. Korištenje dijagnostičkih upitnika može pomoći liječnicima ili psiholozima da točno utvrde svoju dijagnozu poremećaja disocijacije. Odatle se može koristiti još jedna anketa za sužavanje dijagnoze na poremećaj depersonalizacije. Pitanja na ovim testovima osobnosti su otvorena, što liječnicima daje priliku da saznaju više o simptomima pojedinca i ozbiljnosti poremećaja, kao i priliku da eventualno utvrde uzrok.
U nekim slučajevima, poremećaj depersonalizacije će se riješiti sam od sebe. Ako je stanje u tijeku i remeti život pacijenta, može se preporučiti specijalizirana terapija. Kognitivno-bihevioralna ili psihodinamska terapija može biti korisna; hipnoza je također uspješno korištena u mnogim slučajevima. Vrsta terapije koja se koristi temelji se na tome koja će najbolje odgovarati potrebama pacijenta.
Uz terapiju, nekim pacijentima se propisuju i lijekovi, poput lorezapama ili doksepina. Ovi lijekovi mogu uključivati sredstva za smirenje, antidepresive, selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI). Niti jedan lijek nije dokazano učinkovitiji od ostalih; kao i terapija, pitanje je određivanja koji će lijek, ili kombinacija lijekova, najbolje pomoći pacijentu.
Većina pacijenata kojima je dijagnosticiran poremećaj depersonalizacije će se potpuno oporaviti. To je osobito istinito ako je uzrok poremećaja bio povezan s traumatskim događajem u pacijentovoj prošlosti, jer terapija može pomoći pacijentu da se nosi s tim prošlim događajima. Neki pacijenti će doživjeti kronični poremećaj depersonalizacije, s epizodama koje se mogu pojaviti nakon razdoblja ekstremnog stresa, ali te se epizode mogu kontrolirati lijekovima.