Porez na inflaciju je iznos ekonomske patnje koja nastaje kada provedba neke vrste ekspanzivne monetarne politike uzrokuje smanjenje vrijednosti novca i novčanih ekvivalenata. Ovakva situacija rezultira skrivenim porezom koji učinkovito smanjuje kupovnu moć potrošača, posebice onih koji veći dio svojih prihoda drže u gotovini. Sve dok se tržište ne prilagodi novoj politici, ta kupovna moć ostaje donekle prigušena i može uzrokovati poteškoće u mnogim kućanstvima, osobito onima koja su povezana s nižim i nižim srednjim ekonomskim klasama.
Provedba novih novčanih politika obično se odvija kao sredstvo pokretanja gospodarstva u smjeru za koji se očekuje da će dugoročno biti u najboljem interesu svih. Tijekom ranih faza ove nove politike, određene ekonomske skupine vjerojatno će patiti više od drugih. Ta patnja, identificirana kao porez na inflaciju ili regresivni porez na potrošnju, nije porez u smislu da porezna agencija procjenjuje neki iznos koji se toj agenciji mora proslijediti. Umjesto toga, porez na inflaciju opisuje učinak nove politike na određene klase potrošača koji smatraju da je njihova novčana sredstva opterećena ili oporezovana novom gospodarskom klimom.
Porez na inflaciju obično se razvija kada vlada koristi proces poznat kao seignorage kako bi dovela do ekonomske promjene. U tom scenariju središnje banke će povećati tiskanje novčanica i izdati dodatne kredite kao prve korake u preokretu nepovoljnog trenda u gospodarstvu. Kako tržište reagira na te promjene, počinje se javljati inflacija. Ta inflacija zatim smanjuje kupovnu moć gotovine na određeno vrijeme, sve dok se razine dohotka ne prilagode i ukupna kupovna moć potrošača ne obnovi. Obično se vodi računa o tome kako se točno koristi ova strategija, budući da predugo nastavljanje trenda može rezultirati stvaranjem ekonomskih uvjeta koji su gori od stanja koje je vlada pokušavala preokrenuti.
Iako postoje iznimke, potrošači koji se obično oslanjaju na gotovinu i novčana sredstva za upravljanje troškovima kućanstva najvjerojatnije će biti značajno pogođeni provedbom nove politike. To obično uključuje značajne segmente potrošača čija se razina prihoda smatra niskom ili nižom srednjom klasom u mnogim zapadnim zemljama. Nasuprot tome, potrošači u višoj srednjoj i višoj ekonomskoj klasi imaju tendenciju da se manje oslanjaju na gotovinu i novčanu imovinu za svoju ekonomsku stabilnost, a nova monetarna politika na njih ne utječe toliko ozbiljno, što rezultira manjim porezom na inflaciju na njihovu kupovnu moć.