Portland cement, koji se smatra najčešćom vrstom cementa u upotrebi danas, koristi se za sve vrste građevinskih projekata. Sastojak je materijala koji se koriste za pločnike, zgrade i kao vezivo između drugih tvari, poput kamena ili cigle. Čini se da je osnovna formula nastala u kasnom 18. stoljeću, a prvi put je identificirana pod ovim imenom početkom 19. stoljeća.
Naziv za proizvod suhog cementa potječe od sličnosti gotovog proizvoda s portlandskim kamenom, koji je vađen u Engleskoj početkom 19. stoljeća. Koristeći metode koje su donekle nalikovale postupku izrade rimskog cementa, Joseph Aspdin je 1822. dobio patent za stvaranje cementa. Izvorna formula zahtijevala je korištenje cementnog klinkera i male količine drugih sastojaka. Stabilnost proizvoda čini ga idealnim za korištenje u izradi morta i drugih vezivnih materijala.
Aspdinov sin William kasnije je poboljšao formulu za portland cement. Nakon preseljenja u Njemačku 1843. godine, mlađi Aspdin je nastavio usavršavati proizvod, što je dovelo do toga da se koristi u mnogim građevinskim projektima diljem zemlje. Do 1878. njegova je upotreba u Njemačkoj bila toliko uobičajena da je vlada smatrala prikladnim izdati standard za proizvod.
Danas su osnovni sastojci za portland cement cementni klinker s malom količinom kalcijevog sulfata, iako se ponekad uvode i drugi sastojci. Beton je najčešći građevinski materijal koji se stvara pomoću ovog cementa, ali se mješavina također često koristi u izradi štukature i morta. Postoje i određene vrste žbuke koje se stvaraju koristeći ga kao sastojak. U nekim slučajevima, portland cement se kupuje u suhom obliku i miješa se s drugim sastojcima na gradilištu kako bi se dobio željeni građevinski materijal. U drugim slučajevima, uključen je u gotove proizvode koji ne zahtijevaju ništa više od dodavanja vode za stvaranje građevinskog elementa.