U književnosti se postironija općenito odnosi na povratak iskrenosti kada je autor ili lik prethodno govorio ironično ili sarkastično. Neke vrste postironije doslovno se odnose na promjenu mišljenja autora ili lika. Druge vrste postironije odnose se na prethodno napisana djela koja su u svoje vrijeme bila ironična, ali se više ne smatraju takvima. Treća verzija ovog književnog sredstva odnosi se na trenutak u kojem je lik ili autor istovremeno ironičan i iskren. Ova posljednja upotreba ovog uređaja često se čini slučajno, jer je često teško namjerno spojiti sarkazam i iskrenost, a da ne zvuči izmišljeno.
Prva definicija postironije, u kojoj se lik u tren oka mijenja između sarkazma i iskrenosti, može se vidjeti u mnogim književnim djelima. U Shakespeareovoj drami Hamlet, na primjer, naslovni lik ponekad postaje stup postironije. Nakon pojavljivanja njegovog sablasnog oca, Hamletovi govori neprestano se peru između ironičnih brbljanja i vrlo iskrenih i iskrenih istina. To se najčešće događa kada razgovara sa svojim ujakom Claudijem ili svojom majkom Gertrudom. On na njihova pitanja odgovara sarkastičnim, često bezveznim izjavama, a zatim ih naglašava ozbiljnom i zlokobnom stranom publici.
Druga definicija postironije, kada se nešto prije ironično više ne percipira na taj način, može se vidjeti u starijim književnim i filmskim djelima. U filmu Diplomac, primjerice, glavnom liku, Benu, prilazi jedan očev prijatelj. Ovaj stariji gospodin savjetuje Bena da se uključi u proizvodnju plastike. Godine 1967., kada je film snimljen, ova se scena smatrala ironičnom. Na plastiku se nije nužno gledalo kao na naprednu stvar u koju se može ulagati, a rezultat je bio buran smijeh publike. Moderni gledatelji ovog filma ovu scenu često doživljavaju kao dobar savjet jer je proizvodnja plastike kasnije postala velik i unosan posao.
Treća verzija postironije, u kojoj postaje zbrkana s iskrenošću, vjerojatno je najteže odrediti tip. Jedan primjer ove vrste postironije može biti očit u satiri Jonathana Swifta Skroman prijedlog. Ovaj esej navodi da ako Irci pod engleskom vlašću nemaju dovoljno sredstava da prehrane svoju djecu, trebali bi ih pojesti. Swift kaže da bi se time riješili problemi prenaseljenosti, a Irci bi imali neograničenu zalihu hrane. Naravno, ovo je bio ironičan esej jer Swift nije namjeravala da se irske obitelji okrenu kanibalizmu. Međutim, namjeravao je privući pozornost na vrlo ozbiljan problem – irske obitelji su gladovale, a Englezi nisu ništa poduzeli po tom pitanju. Ovo književno djelo pažljivo spaja sarkazam i iskrenost kako bi čitatelj mogao vidjeti obje strane problematike.