Postkolonijalna kritika je pojam koji se prvenstveno primjenjuje na analize moći i političkih i estetskih odnosa u zemljama kojima su upravljale kolonijalne sile u 19. i ranom 20. stoljeću. Posebna područja naglaska uključuju indijski potkontinent, sjevernu i središnju Afriku te jugoistočnu Aziju. Te su regije bile pod kontrolom kolonijalnih sila poput Engleske, Sjedinjenih Država i Francuske. Iako postkolonijalna kritika obuhvaća širok raspon akademskih područja, uključujući film, filozofiju i sociologiju, fokus je općenito na literaturi proizvedenoj u bivšim kolonijama i odgovoru bivšeg kolonizatora. Edward Said, Homi Bhabha i Gayatri Chakravorty Spivak važni su eksponenti postkolonijalne kritike.
Opća svrha bavljenja postkolonijalnom kritikom je otvoriti prostor u kojem se može oduprijeti zaostalim učincima kolonijalizma. Nije riječ o obnovi pretkolonijalnih kultura, već o tome da se pokaže kako bivša kolonija i kolonizator mogu uspostaviti odnos međusobnog poštovanja u postkolonijalnom svijetu. Važan aspekt ove kritike je razotkrivanje i dekonstruiranje rasističkih i imperijalističkih pretpostavki kolonijalne logike koje još uvijek utječu na odnose među nacijama. Vjeruje se da takvo izlaganje pomaže u smanjenju njihove moći.
U postkolonijalnoj kritici postoji mnogo različitih škola mišljenja o tome kako postići te ciljeve. Jedan od temeljnih tekstova ovog područja je Saidov orijentalizam, objavljen 1978. Said je proučavao odnos između moći i znanja u dominaciji Zapada nad Istokom. Posebno je kritičan prema tome kako Zapad gleda na orijentalnu i orijentalnu kulturu i književnost kao na iracionalne, izopačene i dječje. Ovo je bit orijentalizma kako ga je definirao Said.
Said tvrdi da se gledište Zapada o orijentalnoj kulturi koje potvrđuju zapadne institucije koristi za opravdavanje dominacije arapskih i azijskih naroda. Kako se Zapad može definirati kao kreposan, racionalan i normalan u usporedbi, arapski i azijski jezici, kulture i institucije su marginalizirani. Palestinac, Said pokušava stvoriti mjesto otpora hegemoniji zapadnih ideja i vrijednosti kako ih on razumije.
Spivak nudi drugačiju verziju postkolonijalne kritike na koju je manje utjecao Michel Foucault nego Saidov okvir orijentalizma. Ona radije koristi dekonstrukciju kako bi dovela u pitanje opresivne binarne opozicije postavljene unutar kolonijalnog diskursa. Spivak je feministica i često pokušava pokazati kako ženski subjekt šuti u dijalogu između Zapada i Azije kojim dominiraju muškarci.
Bhabha je, kao i Spivak, zainteresiran za poništavanje kolonijalnih binarnosti, kao i Saidove binarnosti Istoka i Zapada. On tvrdi da iskustvo koloniziranih naroda stvara hibridnost perspektive; pojedinac se istodobno identificira s kolonizatorom i svojim narodom. Ovo stanje, za Bhabhu, jednostavno je dio postmodernog stanja.
Frantz Fanon je vjerojatno jedan od prvih pisaca povezanih s postkolonijalizmom. On je analizirao prirodu kolonijalizma i njegovo pokoravanje ljudi u svojoj knjizi The Wretched of the Earth, objavljenoj 1961. Ovaj tekst je postavio temelje budućim postkolonijalnim teoretičarima opisujući sustavni odnos između kolonijalizma i načina na koji su potisnuti izgubili cijelo čovječanstvo.
Kao i svaki drugi oblik kritike, postkolonijalizam ima neka ograničenja. Ponekad implicira romantičnu viziju drugoga i pojednostavljenu politiku. Iako je naglasak na razlikama, postkolonijalna teorija ponekad spaja vrlo različite kulture pod krovni pojam trećeg svijeta. Dok su neke postkolonijalne kritike bile revolucionarne, drugi su rad učinili malo da promijene neravnopravne odnose među zemljama.