Što je potočarka?

Potočarka, zelena u obitelji senfa, povezana je s ogrlicom i keljom, ali ima život daleko od zelenila i svinjetine u južnjačkom stilu. Mnogi ljudi možda povezuju potočarku s prekrasnim sendvičima za čaj, ali to je samo jedno područje u kojem ona blista.

Potočarka je europska višegodišnja biljka, Nasturtium officinale, koja je naturalizirana u SAD-u i također se uzgaja. Nije u srodstvu s cvijetom zvanim nasturtium. U prirodi se često nalazi u blizini potoka i potoka. Radije raste u plitkoj vodi i po hladnom vremenu. Potočarka se može započeti iz sjemena u zatvorenom prostoru i prenijeti na otvorenom u korita potoka. Treba ga ubrati prije nego što procvjeta, te ga treba čuvati u hladnjaku, ali ne predugo. Prije upotrebe potrebno ga je dobro oprati.

Poznata po paprenom okusu, potočarka se koristi kao zelenilo i kao ukras. Često se koristi za začinjanje sendviča i često se pojavljuje u salatama, gdje se obično kombinira s nekim povrćem ili zelenilom blažeg okusa ili s citrusnim voćem. Također se može uvenuti i poslužiti kao zeleno, koristiti za začinjavanje okruglicama ili slanim mousseom ili poslužiti kao sastojak juha od kineske juhe od potočarke preko hladne krem ​​juhe od potočarke do juhe od krumpira, poriluka, potočarke.

Potočarka je vjerojatno najpopularnija od kresa, a mnogima je možda i jedina prepoznatljiva. Ostali uključuju papriku krešu ili sai yeung choy, Lepidum sativum; zimnica ili žuta rukola, Barbarea vulgaris; i planinska kreša ili planinska kreša, Barbarea verna. Pepper Cress prvenstveno se uzgaja u sjeverozapadnoj Europi, gdje se bere kao klice. Ozimica je izdržljiva biljka, bogata vitaminom C, koja raste u Euroaziji, sjevernoj Africi i Apalačima. Kreša, za razliku od ostalih kreša, raste na kopnu i uzgaja se u jugozapadnoj Europi i Engleskoj.

Povijesno gledano, potočarka se koristila za liječenje skorbuta. Pod nazivom “Sv. Patrick’s Cabbage” u Irskoj, smatra se da je neka biljka označena pojmom djetelina. Grčki general Ksenofont natjerao je svoje vojnike da ga jedu u 4. stoljeću prije Krista, a Rimljani su ga isprobali kao prevenciju ćelavosti.