Anestezija, koja omogućuje poduzimanje medicinskih zahvata bez boli, bila je znanost koja se razvijala stoljećima. Povijest anestetika seže tisućama godina unatrag, a drevni kineski i indijski tekstovi preporučuju korištenje opijuma i kanabisa za ublažavanje boli. U zapadnoj medicini, opijum i alkohol korišteni su od srednjeg vijeka nadalje, često od strane vojnih kirurga, kako bi pripremili ljude za bolne procese kao što je amputacija.
Od kasnog 18. stoljeća nadalje, povijest anestetika se promijenila, jer su znanstvenici i liječnici počeli razvijati lijekove posebno za tu svrhu. Joseph Priestley je otkrio, oko 1775., da se plin dušikov oksid može udisati kako bi se osigurala opća anestezija. Dietil eter, još jedna inhalirana tvar, te injekcije kokaina također su se počeli koristiti, osobito od strane stomatologa. Uspješne javne operacije koje su uključivale eter počele su mu pomoći da stekne popularnost u medicinskoj zajednici. Drugi istraživači pokušali su koristiti i druge plinove, ali mnogi od tih lijekova nisu bili pouzdani u svojoj sposobnosti da pruže ublažavanje boli ili gubitak svijesti kod svih pojedinaca; neki, poput kloroforma, pokazali su se potencijalno štetnim ili otrovnim.
U 20. stoljeću povijest anestetičkih lijekova počela je napredovati, kako su sazrijevale kemijske i medicinske znanosti. Godine 1902. izumljen je prvi barbiturat, koji se pacijentima mogao davati oralno, iako su ti lijekovi i dalje imali problema s potencijalnom smrtonosnošću. Cjevčice umetnute u dišni put počele su se koristiti uz kombinaciju općih i lokalnih anestetika, kako bi se pojedincima omogućilo da nastave disati čak i pod utjecajem ovih lijekova.
Još jedan napredak u povijesti anestetičkih spojeva došao je s inovacijom natrijevog tiopentala 1934., koji se mogao ubrizgavati pacijentima umjesto oralno. Ovaj razvoj je omogućio medicinskim stručnjacima da imaju veću kontrolu nad dozama. Ubrzo su uslijedili odjeli kirurgije u bolnicama i medicinskim školama, a pojedinci koji su radili na tim mjestima počeli su eksperimentirati s novijim sintetiziranim lijekovima, kao što su varijacije na prirodnim opioidnim lijekovima protiv bolova.
Razvoj u povijesti anestetičke znanosti nastavlja se do danas. Anesteziolozi su otkrili spojeve uključujući lokalne anestetike dobivene iz molekule kokaina, kratkodjelujuće opioide i opće sedative poput propofola. Općenito, preferiraju se lijekovi s kratkim vremenom djelovanja, pouzdanim odgovorom na dozu kod većine pojedinaca i visokom sigurnosnom marginom, a tvari koje zadovoljavaju te kriterije se još uvijek stvaraju.