Praćenje emisija je promatranje i analiza plinova i čestica koje proizvode industrijske aktivnosti kao što su proizvodnja, rafiniranje, proizvodnja energije i druge. Zemlje diljem svijeta donijele su politike koje zahtijevaju praćenje emisija zbog zabrinutosti za okoliš i zdravlje koja se javljaju zbog vrsta emisija koje se ispuštaju u atmosferu. U mnogim zemljama, kontinuirano praćenje emisija temelj je za programe ograničavanja i trgovine.
Tijekom svog svakodnevnog rada, većina industrijskih postrojenja proizvodi emisije plinova i čestica kao nusproizvoda svojih procesa. Praćenje emisija nastalo je kao način kontrole izgaranja; odnosno kada je mješavina goriva i kisika u procesu izgaranja manja od optimalne, mješavina plinova u proizvedenim emisijama odražava tu činjenicu. Stoga je praćenje emisija dalo informacije potrebne kako bi proces izgaranja bio što učinkovitiji. To je zauzvrat dovelo do smanjenja razine emitiranih onečišćujućih tvari. Sustavi su izgrađeni isključivo u svrhu praćenja emisija.
Krajem 20. stoljeća mnoge su vlade diljem svijeta počele obraćati više pozornosti na pitanje onečišćenja zraka i brojnih problema koje ono uzrokuje, od ljudskih respiratornih problema do kiselih kiša. U mnogim slučajevima doneseni su zakoni koji ograničavaju dopuštene emisije i zahtijevaju kontinuirano praćenje emisija kako bi se pomoglo u provedbi statuta.
Početkom 21. stoljeća fokus se donekle pomjerio na problematiku globalnog zatopljenja, te je utvrđeno da neke od komponenti emisija iz izgaranja pridonose učinku staklenika. Umjesto nametanja nerealnih ograničenja industrijama, razvijeni su planovi “ograničenja i trgovine” koji su proizvodnim pogonima osiguravali kvotu emisija tih stakleničkih plinova koje su smjeli proizvoditi. Oni koji su proizveli manje od svoje kvote mogli su prodati “ugljične kredite” onima koji su prekoračili njihovu kvotu. Kako bi sustavi za zatvaranje i trgovinu funkcionirali, potrebno je kontinuirano praćenje emisija industrijskih objekata.
Međutim, nije praktično pratiti sve izvore štetnih emisija. Gotovo svi oblici motoriziranog prijevoza, na primjer, proizvode stakleničke plinove, no tehnologija za kontinuirano praćenje takvih emisija je pretjerano skupa. Ipak, u mnogim zemljama svijeta standardi za emisije nametnuti su vozilima s motorima s unutarnjim izgaranjem. Sustavi praćenja emisija za njih su fiksni i povremeni. Vozila se povremeno javljaju ispitnim stanicama kako bi se analizirala njihova usklađenost emisija. Vozila za koja se utvrdi da premašuju dopuštene standarde moraju se popraviti ili skinuti s ceste.
Otvorena vatra i mnogi strojevi za uređenje okoliša, kao što su kosilice i trimeri za korov, također su značajni izvori stakleničkih plinova u nekim dijelovima svijeta. Međutim, vrlo je teško pratiti te izvore, pa su napori za kontrolu njihovih emisija ograničeni na mjere poduzete tijekom njihove proizvodnje.